U obrazovanju darovitih učenika mnoštvo je strategija i tehnika koje se primjenjuju u suvremenoj obrazovnoj praksi, a posljednjih stotinjak godina postupnog razvoja sustavnih pristupa obrazovanju darovitih učenika prevladavaju strategije obogaćivanja, mentorstva i akceleracije. U ovom tekstu osvrnut ćemo se na glavne prednosti i ograničenja obogaćivanja te na karakteristike darovitih učenika koje bismo trebali uzeti u obzir pri odlučivanju o vrsti naprednog programa.

Obogaćivanje je pristup koji se najčešće primjenjuje u obrazovanju darovitih učenika, a zahvaljujući svojoj fleksibilnosti, nalazi široku primjenu u različitim obrazovnim okolnostima, domenama i uzrastima. Temeljna ideja obogaćivanja jest uvođenje dodatnih i složenih sadržaja u svakodnevni rad produbljivanjem i proširivanjem sadržaja standardnog kurikula. Tako se učenicima omogućuje učenje na naprednoj razini temeljitijim i dubljim istraživanjem standardnih tema (obično uvođenjem novih ishoda učenja koji se odnose na kritičko-analitičko mišljenje, kreativno mišljenje i rješavanje problema) ili uvođenjem novih, proširenih tema te istraživanjem područja bliskih temama iz standardnog kurikula.

Spomenuta fleksibilnost obogaćivanja posebice dolazi do izražaja kada je riječ o razlikovnosti (diferencijaciji) i individualizaciji.

Suvremeno sustavno obrazovanje darovitih učenika u pravilu se odvija u okvirima individualiziranog pristupa u radu te pomoću razlikovnog kurikula. Individualizacija obrazovanja temelji se na specifičnim predispozicijama i obrazovnim potrebama pojedinog učenika. Pritom je glavni cilj pedagoških intervencija poticanje razvoja viših kognitivnih funkcija: kritičko-analitičkog mišljenja, kreativnog mišljenja i rješavanja problema. Kako bi se razvoj darovitosti i talenta potaknuo u tom smjeru, rad s darovitim učenikom planira se pomoću razlikovnog kurikula odnosno osmišljavanjem proširenih ili produbljenih sadržaja u odnosu na standardni kurikul.

Poticanje razvoja viših kognitivnih funkcija

Obogaćivanje uključuje snažnu motivacijsku komponentu koja počiva na učenikovim interesima. Prošireni i produbljeni sadržaji trebaju biti zasnovani na učenikovim specifičnim interesima. Dakle, prije nego što obogaćene sadržaje postavimo u okvire obrazovnog plana, potrebno je analizirati teme i područja za koja učenik pokazuje zanimanje i koji potiču njegovu radoznalost. Suvremene prakse obogaćivanja pokazuju da se najkvalitetniji rezultati postižu uvođenjem samostalnih projekata u kojima će učenik (uz mentorstvo učitelja ili nastavnika) autonomno istraživati određenu temu ili raditi na samostalnom projektu. Pritom je važno naglasiti da bi teme koje učenik istražuje ili problem za koji stvara rješenje trebali biti konkretni i realistični.

Promatrajući organizacijski aspekt, obogaćivanje se najčešće ostvaruje u redovitoj nastavi pomoću razlikovnih lekcija, aktivnosti, vježbi i sl., zatim u sklopu dodatne nastave i izvannastavnih aktivnosti. Često se primjenjuje za potrebe priprema učenika za natjecanja, kampove ili smotre.

Možda najveća prednost obogaćivanja leži u činjenici da je ovaj pristup moguće primjenjivati u radu s učenicima različitih sposobnosti, a ne isključivo u radu s darovitim učenicima. Obogaćivanje omogućava svakom učeniku kretanje u novom smjeru ovisno o osobnim interesima i motivaciji, no u obrazovnoj praksi najviše je prihvaćeno u obrazovanju darovitih učenika. U tom okruženju, osim fleksibilnosti, ostale prednosti spomenutog pristupa odnose se na snažan motivacijski aspekt učenja. Kako učenik može birati i istraživati teme koje za njega imaju značenje, tako će se u većoj mjeri aktivirati intrinzična motivacija pa će učenik uvidjeti smisao u cjelokupnom procesu učenja. U suvremenoj praksi obogaćeni kurikuli često se temelje na malim ili većim osobnim istraživačkim projektima. Ako su realistični i usmjereni na istraživanje i stvaranje rješenja stvarnih i konkretnih problema, takav način rada vjerojatno najbolje razvija više kognitivne funkcije, samoregulaciju, autonomiju i socijalne vještine – čemu obrazovanje u 21. stoljeću teži.

Kretanje u novom smjeru ovisno o osobnim interesima i motivaciji

Koji su nedostatci i ograničenja obogaćivanja u obrazovanju darovitih? Za učenike visokoiznadprosječnih sposobnosti i s visokorazvijenim specifičnim talentima obogaćivanje često nije dovoljno, odnosno može rezultirati sporim napredovanjem ili stagniranjem.

Ovdje važnu ulogu igra učiteljev/mentorov pristup. Ako se obogaćivanje provodi površno i bez jasnih i smislenih ciljeva, ono se može pretvoriti u aktivnosti koje učenici mogu percipirati kao dodatni posao ili zabavu bez stvarnog intelektualnog izazova. 

Nadalje, kao nedostatak često se prepoznaje i zahtjevnost obogaćivanja za nastavnike. Uglavnom se to odnosi na dodatno planiranje, pripremu posebnih sadržaja i aktivnosti, individualni rad i educiranje o metodama rada u obrazovanju darovitih, no dostupnost resursa jedno je od glavnih ograničenja ovog pristupa. Učitelji i nastavnici nerijetko navode nedostatak materijala, pribora i tehnologije, vremenska ograničenja, nedostupnost specijaliziranih edukacija i izostanak institucionalne podrške kao najveće zapreke u primjeni obogaćivanja. Gledajući širu sliku, obogaćivanje kvalitativno ovisi o školi, o osobnim karakteristikama učitelja i nastavnika te o dostupnim resursima, što rezultira neravnomjernom primjenom spomenutog pristupa u različitim razredima i školama.

Dodatno planiranje, priprema aktivnosti, individualni rad i educiranje

U kojim je situacijama obogaćivanje optimalan pristup? U ranoj i mlađoj školskoj dobi (vrtić i niži razredi osnovne škole) obogaćivanje je primjerena opcija za učenike koji pokazuju radoznalost i za učenike neujednačenog razvoja (npr. visoke intelektualne sposobnosti i slabije razvijena samoregulacija i radne navike). U toj dobi obogaćivanje je izvrsno rješenje zbog održavanja i razvijanja socijalnih odnosa.

U višim razredima osnovne škole obogaćivanje je optimalno za učenike koji pokazuju specifične interese u primjerice znanostima, jezicima ili umjetnosti, zatim za učenike koji imaju potrebu za produbljivanjem znanja (ali ne nužno i za ubrzanim napredovanjem u gradivu ili školovanju) te za učenike koji su dobro prilagođeni u razrednoj zajednici. 

U srednjoj školi obogaćivanje je optimalan odabir za učenike koji još istražuju osobne interese i za učenike koji nisu spremni otisnuti se u istraživanje usko specijaliziranog područja znanja ili rada. Dakako, u obogaćene programe uvijek možemo uključiti učenike koji žele proširivati svoje znanje ili učenike koji se žele pripremati za natjecanja ili nastavak školovanja nakon srednje škole. 

Ako razmatramo različite razine sposobnosti, obogaćivanje se često pokazuje optimalnim za učenike umjerenih razina darovitosti, odnosno za učenike kojima su potrebni dodatni izazovi (ali ne nužno i ubrzano napredovanje) te za učenike koji mogu uspješno pratiti redoviti program uz dodatne sadržaje. Jednako su tako kandidati za obogaćivanje i specifično daroviti učenici odnosno učenici koji su već razvili specifične talente u određenim domenama pa se često pokazuje potreba za dubljim istraživanjem domene.

Učenici s neravnomjerno razvijenim sposobnostima također su kandidati za obogaćivanje.

Primjerice, možemo govoriti o učenicima s visokim intelektualnim sposobnostima, ali slabije razvijenim izvršnim funkcijama kao što su kognitivna fleksibilnost, kontrola impulsa, planiranje i postavljanje ciljeva, razrada koraka za njihovo realiziranje ili upravljanje vremenom. Obogaćivanje tim učenicima omogućava razvoj osobnih snaga i ne inzistira na napredovanju u područjima osobnih slabosti. To se odnosi i na darovite učenike s teškoćama u razvoju koje osim iznadprosječnih sposobnosti mogu karakterizirati i specifične teškoće učenja, emocionalne teškoće i drugi ometajući razvojni čimbenici.

Daroviti učenici koji su razvili specifične talente u određenim domenama

U kojim situacijama obogaćivanje nije optimalan pristup? Često se u odgojno-obrazovnoj praksi obogaćivanje ne pokazuje korisno za starije darovite srednjoškolce (u završnim razredima) koji već imaju definirane akademske ili profesionalne ciljeve.

U tim slučajevima boljim se pokazalo akceleriranje, ranije polaganje ispita znanja i predmetnih ispita ili pohađanje pojedinih kolegija na fakultetima (ako su dostupni).

Obogaćivanje se često ne pokazuje optimalnim za mlađe učenike (početak osnovne škole) čije su kognitivne sposobnosti i akademske vještine značajno razvijenije u odnosu na vršnjake.

Općenito govoreći, tijekom cjelokupnog školovanja za učenike s izrazito visokim IQ-om obogaćivanje često nije odgovarajući izvor intelektualnih izazova i takvi učenici, posebice ako imaju visoka postignuća u svim akademskim domenama, kandidati su za neki od ubrzanih programa (akceleracija).

Kada procjenjujemo koja od obrazovnih intervencija odgovara pojedinom učeniku, moramo uzeti u obzir, osim sposobnosti i postignuća, i njegove osobne karakteristike i potrebe. Ova skupina čimbenika često može presuditi u odabiru pristupa u svakodnevnom radu.

Obogaćivanje se u mnogim slučajevima nije pokazalo korisno za učenike koji su usmjereni na strukturu, organiziranost i jasnoću i koji se teško snalaze u otvorenim i istraživačkim aktivnostima.

Osim toga može se pokazati kao izvor pritiska za neke nisko motivirane učenike (ako nemaju razvijenu intrinzičnu motivaciju) i za učenike sklone izbjegavanju napora. Kada je riječ o ometajućim čimbenicima, pokazalo se da obogaćivanje nije uvijek optimalan poticaj za darovite učenike koji pokazuju značajnije deficite u razvijenosti izvršnih funkcija poput organizacije, planiranja i samoregulacije, za učenike kojima su utvrđene emocionalne teškoće poput depresivnosti ili anksioznosti te za učenike koji imaju teškoće ili poremećaje pažnje. 

Obogaćivanje nije univerzalna strategija unatoč širokim mogućnostima njegove primjene. Prethodno smo zaključili da često neće biti optimalno za učenike čije kognitivne sposobnosti značajno nadilaze kurikul ili za darovite učenike s ozbiljnijim poteškoćama u samoregulaciji učenja. Međutim, ovaj pristup vjerojatno će biti prvi korak koji ćemo poduzeti u radu s darovitim učenicima i korak koji će nam pokazati u kojem smjeru trebamo prilagođavati i usmjeravati budući rad.

Obogaćivanje nije za darovite učenike s ozbiljnim poteškoćama u samoregulaciji učenja

Dosadašnja iskustva pokazala su da se najkvalitetniji rezultati postižu ako se obogaćivanje temelji na samostalnim učeničkim projektima. Kritičnu točku u dizajnu obogaćenih programa često čini stajalište učitelja i nastavnika u pogledu specifičnih sadržaja, primjerice razlikovnog kurikula. Nerijetko praktičari pripremaju veće količine zadataka umjesto aktivnosti koje će zahtijevati kreativno rješavanje problema. Pogrešna implementacija obogaćivanja većinom dovodi do repetitivnosti zadataka i drugih aktivnosti, što za učenike uglavnom znači više rada bez dubljeg smisla. To pak dovodi do povećanja opterećenja i posljedično do gubitka motivacije. Stoga planirajmo drukčije, a ne više.