U perspektivama suvremenog obrazovanja darovitih učenika mentorstvo označava kvalitativno najdublji pristup – obuhvaća akademske i određene aspekte koji se ne mogu smatrati tipično akademskima. Pored proširivanja znanja, usmjeravanja i razvoja vještina vrlo specifičnih za domenu, mentorstvo ima snažan utjecaj na razvoj identiteta (i akademskog i osobnog) te stavova i vrijednosti povezanih s osobnim razvojem i budućom karijerom. U suvremenim obrazovnim okvirima mentorstvo se odvija „jedan na jedan” ili u malim skupinama darovitih učenika (obično do šest učenika).

Na taj način mentorstvo, dugoročno gledano, prelazi iz individualiziranog učenja prema personaliziranom učenju i poučavanju. To znači da se sadržaji učenja temelje na učenikovim predznanjima i predispozicijama, na tempu, interesima, aktualnim sposobnostima i razini izvedbe.

Ključna komponenta ove strategije jest kvaliteta odnosa između mentora i učenika. Za razliku od drugih pristupa u kojima je mentor osoba koja vodi, koordinira i savjetuje učenika u procesu učenja, u ovom slučaju učitelj je istodobno i uzor. Dugotrajnost i povjerljivost tog odnosa imaju snažan modelirajući utjecaj u razvoju talenta i određenih karakteristika osobnosti kod učenika. Opažanje načina na koji učitelj pristupa problemima i kako se postavlja prema različitim situacijama u učionici i izvan nje prisutan je i u klasičnoj nastavi te se može značajno odraziti na učeničke stavove prema rješavanju problema i učenju u širem smislu. U mentorstvu, osim opažanja, učenici imaju priliku opažati, a često i oponašati učitelja/mentora pri usvajanju vještina ili drugih kompetencija. Pritom učenikova uloga nikako nije pasivna, već se očekuje njegova autonomnost u istraživanju, stvaranju i učenju.

Učenici imaju priliku opažati, a često i oponašati učitelja/mentora

Zahvaljujući okolnostima u kojima se događa (jedan učenik ili male učeničke skupine), mentorstvo kao pristup omogućava mnoštvo vremena za rad. Učenik ima više prilika za postavljanje pitanja, pokušavanje iznova, posvećivanje detaljima i raspravu o fenomenima – za što u klasičnoj nastavi često nema prostora. Iskustva iz prakse pokazuju da se mentorstvo najčešće primjenjuje u radu na istraživačkim projektima te u znanstvenom radu, umjetničkom stvaralaštvu, sportu i razvoju proizvoda ili ideja.

Ako razvoj darovitosti i talenta promatramo iz perspektive dugoročnosti, mentorstvo je neizostavan korak u razvoju profesionalne stručnosti, što je konačni cilj praktičnog razvoja darovitosti.

U kontekstu karijere i svijeta rada daroviti pojedinci imaju najveći potencijal postati visokospecijalizirani stručnjaci koji će svojim radom utjecati na promjene u profesijama, a time i u svakodnevici ljudskih zajednica. Na tom putu barem u nekoliko navrata ulogu će morati odigrati mentor na različitim razinama učenja. U navedenim trenutcima ili razdobljima mentorova uloga može biti dragocjena jer mentor ima priliku otvoriti nova vrata i prolaze u specifične ili druge domene, omogućiti izvore specifičnog znanja i povezati učenika s profesionalcima i stručnjacima koji se bave određenom domenom ili problematikom.

U kojim je slučajevima mentorstvo dobar odabir strategije za darovitog učenika? Za razliku od primjerice obogaćivanja, koje većinom uključuje grupni rad, mentorstvo omogućuje potpuno individualizirane sadržaje i metode poučavanja. To je posebno korisno kada se susretnemo s učenicima koji su već razvili visoke razine talenta u određenom području, primjerice matematici, znanostima, likovnoj umjetnosti, glazbi i sl. Ako promatramo učenikovu dob, mentorstvo se kao pristup pokazao optimalnim među starijim osnovnoškolcima i srednjoškolcima. Daroviti učenici u toj dobi u pravilu imaju odgovarajuće razvijenu samoregulaciju, sposobnosti planiranja i kapacitete za refleksiju o vlastitom napretku. Starijim srednjoškolcima mentorstvo može biti most prema visokom obrazovanju.

Mentorstvo omogućuje potpuno individualizirane sadržaje i metode učenja

Ako razmatramo razine sposobnosti, mentorstvo je često najbolja opcija za učenike koji postižu izrazito visoke rezultate na testovima inteligencije uz poseban naglasak na učenike koji su već svladali ili iznimno brzo svladavaju sadržaje standardnog kurikula. Osim toga mentorstvo je gotovo neizbježna opcija za učenike koji su razvili specifične talente i kod kojih će standardni i obogaćeni kurikuli rezultirati stagnacijom.

Nadalje, karakteristike osobnosti učenika, koje su možda i ključni preduvjet za uvođenje mentorstva, jesu razvijena samostalnost u radu i postojanje jasnih akademskih interesa.

Potencijalni su kandidati za mentorstvo daroviti učenici koji su demotivirani redovitim kurikulom (već su ga usvojili ili ga usvajaju značajno brže u odnosu na ostatak razreda) i daroviti učenici s teškoćama u razvoju (primjerice učenici s poremećajima pažnje ili specifičnim teškoćama učenja).

U kojim slučajevima i okolnostima mentorstvo nije optimalan pristup? Prethodno smo istaknuli da je mentorstvo prikladno za starije učenike te da nije optimalno za vrtićki i uzrast nižih razreda osnovne škole. Uz određene iznimke djeca u ranoj dobi nemaju razvijene metakognitivne vještine, karakterizira ih još uvijek nerazvijena pažnja i nemogućnost dugoročnog održavanja fokusa i kontinuiranog bavljenja određenom temom.

U mlađim uzrastima u pravilu su bolji izbor istraživačko ili projektno učenje gdje će djeca imati priliku istražiti zanimljive teme u sklopu manjih i kratkotrajnijih projekata.

Učenici koji nemaju definirane interese ili još istražuju osobne i akademske interese također nisu primjereni kandidati za mentorstvo. U takvim slučajevima mentorstvo može biti prerana intervencija zato što zahtijeva određeni stupanj usmjerenosti unutar neke domene. U pogledu sposobnosti mentorstvo može biti previše intenzivan pristup i time neiskorištena podrška kod učenika umjerene darovitosti bez specifičnih interesa. U tim je slučajevima vjerojatno primjeren izbor obogaćivanje ili uvođenje razlikovnog kurikula. Učenici s visokim sposobnostima i s nedostatkom osnovnih vještina također vjerojatno neće imati koristi od rada s mentorom. Cilj je ovog pristupa razvoj visokog stupnja znanja i vještina i samim time neće riješiti problem nedostatka osnovnih kompetencija.

Ako govorimo o karakteristikama osobnosti, iskustva pokazuju da mentorstvo nije optimalna strategija za učenike koji nisu intrinzično motivirani za istraživanje i učenje o određenoj temi. Rad s mentorom brzo će izgubiti smisao ako učenik nema autentičnu radoznalost za određene fenomene ili ako se u takav način rada uključio zbog očekivanja škole ili roditelja. Suradnja s mentorom zahtijeva duboku fokusiranost i ako to izostane, ubrzo će se pokazati stagniranje i susreti s mentorom postat će opterećenje.

Suradnja s mentorom zahtijeva duboku fokusiranost

Već je spomenuto, no istaknimo još jednom da mentorstvo nije odgovarajući pristup za učenike koji nisu samostalni i koji imaju potrebu za strukturom. Mentorstvo se značajno razlikuje od strukturirane nastave i pretpostavlja učenikovu svjesnu i aktivnu uključenost u istraživanje, učenje ili stvaranje. Učenicima koji se ne snalaze u otvorenim i nejasnim situacijama, problemima koji zahtijevaju divergentno razmišljanje ili toleranciju dvosmislenosti i kontradiktornih informacija takav način rada lako može izazvati nesigurnost i frustraciju.

Sukladno tomu mentorstvo se može pokazati kao neprimjerena opcija za učenike koji imaju teškoće u razvoju pojedinih izvršnih funkcija i pažnje. Učenici s teškoćama u planiranju, organizaciji i primjerice upravljanju vremenom često ne dovršavaju zadatke na vrijeme, propuštaju pojedine korake ili faze i lako gube fokus, što mentorstvo tada čini neučinkovitim. Osim toga pri odabiru kandidata za mentorstvo trebalo bi uzeti u obzir i emocionalne karakteristike darovitog učenika.

Nerijetko se očekivano kontinuirano povećanje zahtjeva u radu s mentorom pokaže kao izvor stresa i frustracije kod učenika s problemima raspoloženja (kao što su primjerice anksioznost ili depresivnost).

U odnosu na druge pristupe učenje vođeno mentorom kvalitativno je najintenzivniji pristup i na višim razinama učenja omogućuje najveće napretke u razvoju talenta. No takav pristup nije optimalan ako je primarni cilj učenja ubrzano usvajanje kurikula (u tom je slučaju akceleracija bolji izbor), razvoj širokog spektra interesa (obogaćivanje je primjerenija opcija) ili stjecanje osnovnih znanja i vještina (u ovom je slučaju potrebna strukturirana nastava).

Razumljivo je da je svaki učitelj ili nastavnik skloniji određenim pristupima, strategijama i tehnikama u svom radu i da rad s učenikom „jedan na jedan” omogućava slobodu kakvu drugi pristupi nemaju.

Ipak, pri procjeni i određivanju primjerenog pristupa u radu s darovitim učenicima trebamo uzeti u obzir različite oblike podrške i kritički odabrati one koji će u aktualnom trenutku odgovarati učenikovim mogućnostima. Najčešće to neće biti mentorstvo, no u višegodišnjem planiranju rada s darovitim učenicima ono će prije ili kasnije postati opcija. Ako upitamo talentirane odrasle, zapažene pojedince u svojim profesijama kako su uspjeli postati stručnjaci u onome čime se bave, nesumnjivo će spomenuti mentore tijekom svog školovanja.