Prva godina provođenja eksperimentalnog programa „Osnovna škola kao cjelodnevna škola – uravnotežen, pravedan, učinkovit i održiv sustav obrazovanja” iza nas je. U tijeku je analiza odgovora sudionika programa – učitelja, roditelja i učenika, a Ministarstvo najavljuje rezultate. Dok čekamo odgovore na pitanja što je pokazala prva godina provođenja programa, razgovarali smo s uključenima u provedbu i iz prve ruke saznali kako su oni to doživjeli. Donosimo razgovor sa Sanjom Rašo Čar – učiteljicom razredne nastave iz OŠ Banova Jaruga.

• Koja su bila Vaša očekivanja, koji su bili Vaši strahovi prije početka provedbe projekta?

– Nisam imala neka velika očekivanja jer ovo je bila tek prva godina i nismo zapravo znali kako ćemo i što nas čeka. Bilo je puno medijskog pritiska i negativističkih objava koje su nam uvelike otežale početak. Medijska hajka i dezinformacije kod nekolicine roditelja pobudile su sumnje, što je također uzrokovalo grč u želucu prije nego je započela nastavna godina. Razmišljala sam hoćemo li uspjeti sklopiti raspored jer mi smo mala škola u kojoj radi dosta ljudi koji rade u više škola, a predaju i u razrednoj nastavi (Njemački jezik, Engleski jezik, Informatika, Vjeronauk). 

Najviše me brinulo što i kako organizirati na A2 modelu nastave i hoću li stići istovremeno raditi i obogaćenu i potpomognutu nastavu jer to je kao da istovremeno radite dopunsku i dodatnu. 

Strahovala sam hoće li moji učenici bez domaće zadaće savladati sve što je propisano predmetnim kurikulima, hoćemo li stići sve detaljno ponoviti i utvrditi. Nisam znala hoću li moći provesti sve aktivnosti koje sam do sada provodila.

• Kako na sve gledate nakon prve godine provedbe projekta?

– Sada više ništa nije tako nejasno i nemoguće. Izazovno jest, ali izazovi nas tjeraju da budemo bolji. Moja je škola mala škola i zasigurno je to velika prednost. 

Moji su učenici s nastavom počinjali u 7.45 sati i završavali u 14:10 sati. Vidljivo je da se njihov boravak u školi i nije toliko odužio. 

A u svakom slučaju korisno su provodili vrijeme sa svojim vršnjacima uz stručni nadzor i organizirane aktivnosti koje su ponekad djelovale kao igra, a zapravo su služile učenju.

• Što su po Vašem mišljenju najveće prednosti, a što nedostaci CDŠ-a za Vas kao učiteljicu i za Vaše učenike?

– Prednosti CDŠ-a za moje učenike i njihove roditelje po mom su mišljenju besplatni dodatni materijali, besplatne terenske nastave, mnoštvo didaktičkog materijala koje smo nabavili, veća mogućnost uvježbavanja i savladavanja naučenoga, rasterećene torbe jer knjige nisu nosili kući, besplatni obroci, ulaganja u zgradu škole i opremanje učionica po mjeri djeteta, uključivanje u izvanškolske aktivnosti koje su bile organizirane u školi i nije djecu trebalo voziti u obližnji grad. 

Nedostatak koji bih mogla istaknuti možda bi bio manjak razvijanja osobne odgovornosti jer se očekuje da svi sve u školi nauče za peticu. 

Nekoj djeci treba više, nekoj manje ponavljanja i utvrđivanja. Mislim da djeca koja teže uče, a žele vrlo dobar ili odličan uspjeh ipak moraju učiti i kod kuće. Prednost za mene kao učiteljicu jesu veća plaća, bolja opremljenost škole i učionice, sredstva koja smo dobili za provedbu B1 aktivnosti. Tu smo se često znale koristiti pedagoški neoblikovanim materijalima ili kupovati materijale svojim novcem. Kroz sredstva koja smo mogle utrošiti na materijale doista smo nabavili korisne i potrebne stvari koje sada zajedno upotrebljavamo.

Nedostajalo mi je na samom početku detaljnih poduka prvenstveno nama učiteljima koji smo ušli u CDŠ-u. Ali kao i uvijek plivali smo najbolje što smo znali, pomagali jedni drugima i međusobno se nadopunjavali u saznanjima.

Nedostajalo mi je često vremena za pripremanje jer ako želite kvalitetnu nastavu, integrirane i diferencirane zadatke za svoje učenike, potrebno je puno pripremanja i razmišljanja što, kako i koliko neko dijete može. Zahvalne smo izdavačima na pripremljenim materijalima, to nam je uvelike olakšavalo rad iako nikada u potpunosti ne možete raditi po gotovom predlošku pripreme jer svaki razred je drugačija priča. Ja radim u kombiniranom odjelu, što donosi još više pisanja i kombiniranja. 

• Što očekujete od nove školske godine koja donosi nastavak provođenja Projekta?

– Od nove školske godine očekujem puno više suradnje i međusobne razmjene ideja s partnerskim školama, savjetovanja i obuke Ministarstva ili Agencije kako bismo dobili povratne informacije radimo li dobro ili trebamo nešto mijenjati. Očekujem manje medijske hajke i manje osuđivanja u raznim učiteljskim grupama.

Mislim da nikada ne treba u startu nešto osuditi što nisi isprobao. Zasigurno ima stvari koje nisu posložene najbolje i to će se mijenjati. Naši učenici nisu pokusni kunići i nisu na gubitku zato što su u školi duže nego njihovi vršnjaci.

Mislim da se u današnje doba svi jako borimo s izazovima novog doba, djeca previše vremena provode uz mobitel, laptop…, a ovako, bar dok su u školi, ne sjede u sobama i ne igraju igrice. Vjerujem da ima roditelja koji će se složiti sa mnom i s mojim stavom. U CDŠ-u djeca provode vrijeme sa svojim prijateljima, zajedno uče, igraju se, pomažu jedni drugima, osigurana im je prehrana, organizirane rekreacijske pauze, mjesta za odmor, nisu bez nadzora, na sigurnom su i korisno provode vrijeme. U doba kad sve poskupljuje nije mala stavka koju roditelji moraju izdvojiti za svog školarca, a naša djeca dobiju sve to besplatno. Stoga ne razumijem zašto je bilo toliko negativnosti i zašto je još uvijek ima. Možda treba pitati za mišljenje roditelje naših učenika ili same učenike što oni misle i kako im se činila ova prva godina.

• Što ste Vi kao učiteljica u zvanju mentora s dvadeset i pet godina radnog iskustva ove godine naučili u školi?

– Uvijek sam bila sklona upustiti se u avanturu istraživanja novih načina i oblika rada. Zato je za mene prilagođavanje i snalaženje u novim i drugačijim organizacijskim oblicima bio dobar izazov.

Nije bilo lako, ali je bilo zanimljivo, bilo je drugačije, naučila sam nešto novo, a sa mnom su to učili i moji učenici. Savladali smo još poneku životnu vještinu, uvjerili se da obogaćena i potpomognuta nastava može biti jako zanimljiva i da djeca na njoj mogu istovremeno i proširivati i nadopunjavati svoje znanje. 

Jako se korisnim pokazalo to što nam je često dolazila stručna služba i mlada kolegica koja je na stažiranju pa je naša učionica uz njih doista bila vesela škola otvorenih vrata u kojoj bi istovremeno radile pedagoginja i ja, knjižničarka koja bi održala kvizove ili radionice, psihologinja ili studentice na stručno-pedagoškoj praksi. 

Za sve je bilo posla, nadopunjavali smo se, oslanjali jedni na druge istovremeno i sami učeći, organizirali se i reorganizirali, mijenjali ponešto u hodu, ali mislim da smo uspjeli jer smo radili timski, složno i vjerujući da ništa nije nemoguće.

Imamo ravnateljicu koja nam je svima bila vjetar u leđa i uvijek nas dočekivala rečenicom: „Bez brige, sve ćemo riješiti.”

• Brzi pogled unazad bolje opisuju riječi „Što je bilo – bilo je” ili „Nastavak slijedi…”?

– Kad pogledam unazad, bila je ovo plodonosna godina za sve nas koji smo se odlučili upustiti u izazov zvan CDŠ. Jedna mi je mama rekla tako lijepu rečenicu: „Znate li kako je sretna mama koja ni u jednom trenu ne mora razmišljati gdje joj je dijete jer zna da je na sigurnom i da radi nešto korisno.” I nisam ja zbog CDŠ-a postala „čuvarica” djece, samo sam postala učiteljica koja nije zadavala bespotrebne projekte koje bi na kraju odradili roditelji u zadnji tren.

Zajedno smo kroz diferencirane zadatke projektirali nastavu.

Nastavak slijedi, veselim se novim izazovima i novim saznanjima.