Jasno je da nije pametno sve što nam padne na pamet. No zadovoljni smo kada na pamet padne nešto zbilja pametno. Svatko je sigurno jednom pomislio kako ima domišljatije ideje i rješenja u odnosu na kolege ili prijatelje ili je bio „general nakon bitke” ističući da je nešto trebalo drukčije učiniti. Ali mnogi ljudi odlučuju svoje zamisli držati „pod ključem”. Zašto ideje zadržavamo za sebe?

Za to postoji nekoliko razloga, od kojih se neki tiču nas samih, a neki okruženja u kojem odrastamo ili radimo.

Naše ideje i zamisli vezuju se uz kreativnost, a kreativnost uz rješavanje problema. Pojednostavljeno rečeno, biti kreativan znači moći stvarati nove ideje i nekonvencionalna rješenja za konkretne probleme i situacije.

Kao što je spomenuto, tradicionalna gledišta poistovjećuju kreativnost s procesom rješavanja problema. I danas utjecajan model Grahama Wallasa govori o pripremi, inkubaciji, iluminaciji i verifikaciji. Ideje i moguća rješenja nastaju u fazi inkubacije. U toj se fazi kotačići u našim glavama intenzivno okreću i nastoje pronaći pravu kombinaciju informacija kako bi nastalo potencijalno rješenje. Wallasova teorija i danas je vrlo utjecajna, no suvremenije perspektive ističu značajnu ulogu okoline u kreativnom procesu.

Primjerice, autori kao što su Mihaly Csikszentmihalyi, Robert Sternberg i Todd Lubart smatraju da biti kreativan znači stvarati nove i korisne ideje ili rješenja prihvatljiva socijalnoj okolini. Mogli bismo zaključiti da se inovacije smatraju kreativnijima ako rješavaju ne samo problem na koji smo naišli nego kada i drugi ljudi prepoznaju to rješenje kao novo i korisno te kada, u konačnici, naše rješenje rješava isti problem i kod drugih ljudi, npr. ako na svom radom mjestu osmislimo inovaciju koju će korisnom smatrati i kolege koji se bave istim poslom. Nadalje, našu inovaciju mogu upotrijebiti i ljudi iz drugih radnih organizacija i tada naše rješenje može početi mijenjati određene dijelove čitave profesije ako padne na plodno tlo. No što ako ideje ne padnu na plodno tlo? Vraćamo se na pitanje s početka. 

Što nas sprečava u realizaciji ideja?

Koliko često naše zamisli, ideje ili prijedloge za promjene ipak odlučimo zadržati za sebe? Zašto se to događa? Jesu li ideje koje drugi slobodnije iznose naglas nekad i manje kvalitetne od naših? Prethodno spomenuti autori, ali i mnogi drugi, smatraju da „biti kreativan” ne znači samo imati mnoštvo kvalitetnih ideja i rješenja, nego podrazumijeva i posjedovanje određenih karakteristika osobnosti koje će nam olakšati realizaciju nove zamisli.

Da, ideje uglavnom zadržavamo za sebe zbog straha od kritike ili ismijavanja, zbog straha od moguće konfrontacije s idejama drugih, zbog tuđeg neprihvaćanja naših razmišljanja i rješenja, ili čak zbog straha od javnog nastupa ili govora pred drugima.

Zato možemo reći da biti kreativan znači imati i određenu vrstu hrabrosti, otpornosti na pritisak, čak određene sposobnosti uvjeravanja drugih u vrijednost naše ideje. U nastavku ćemo analizirati najvažnije osobne čimbenike kreativnog procesa.

Jesu li moje ideje vrijedne?

Velika većina ljudi može stvarati vlastite ideje, manje ili više originalne, manje ili više kvalitetne. Razlikama u kreativnom potencijalu među različitim osobama posvetit ćemo se nekom drugom prilikom. Ovaj put analiziramo razloge zašto ideje i zamisli ostaju pod ključem. Započnimo od vrijednosti vlastite ideje. Uvjerenje da nešto što smo smislili ili izradili nije dovoljno dobro da bi ugledalo svjetlo dana može značajno utjecati na kreativnost osobe.

Čak i kada smo gotovo sigurni da nešto što smo osmislili nije dovoljno kvalitetno, dobro je da i takvu ideju stavimo na papir. Možda ideja zaista nije dobra, ali kako bismo mi to uostalom mogli znati?

Često se neka ideja može značajno razlikovati ako razmišljamo o njoj u odnosu na to kada je stavimo na papir te u odnosu na to kada krećemo u realizaciju. Koliko nam se puta dogodi da imamo ideju za umjetnički ili istraživački rad, za promjene u kućanstvu ili u planiranju radnih obaveza te smo od početne zamisli završili na nečemu sasvim drugom, i boljem? Ili se nakon više promjena vratimo na početnu ideju. Pablo Picasso svojedobno je rekao kako započne s idejom, a potom ona postane nešto drugo. Ideja kao potencijalno rješenje situacije ili problema samo je dio kreativnog procesa i ne bismo je trebali doživljavati kao nešto trajno i nepromjenjivo. 

Je li kreativnost uopće važna?

Idući čimbenik koji može zakočiti kreativni proces jest kreativni stav. Inicijalni kreativni stav, posebice kod djece, može značajno utjecati na dinamiku razvoja kreativnosti. Da bismo angažirali vlastite kreativne kapacitete, trebamo imati pozitivan stav prema kreativnom radu, trebamo smatrati da je vrijedno i važno ulagati trud u razvoj i elaboraciju vlastitih ideja, bile one više ili manje originalne. Zahvaljujući pozitivnim kreativnim stavovima, osoba će češće ili čak dosljedno težiti tomu da u svakodnevnom snalaženju u različitim situacijama ili rješavanju problema stvara i iskušava vlastite ideje. U današnje vrijeme, zahvaljujući tehnologiji, gotova rješenja za mnoge probleme u učenju ili radu možemo pronaći za nekoliko minuta. To je značajan izazov u razvoju kreativnog mišljenja, posebno kod djece. Možda bi upravo zato bilo korisno intenzivnije poticati kreativno mišljenje među mlađim učenicima. Oko desete godine djeca počinju usvajati konvencionalan način razmišljanja te su nakon toga kreativni impulsi sve slabiji i osobni kreativni kapaciteti najčešće se koriste kada nema drugih, gotovih rješenja. Razvoj kreativnosti nema samo važnost u razvoju kompetencija i talenta nego i u osobnom rastu i razvoju. 

Hrabrost, riskiranje, buntovništvo i drugi ljudi

Kada govorimo o sastavnicama kreativnog stava koji može određivati način na koji prakticiramo vlastitu kreativnost, govorimo o nekoliko osobina. Ovo područje uvelike su istraživali spomenuti Sternberg i Lubart koji ističu kako te karakteristike nisu urođene nego se stječu iskustvom i učenjem. To znači da ih možemo poticati i poučavati primjerice u školi. Spremnost na preuzimanje rizika važan je čimbenik u ovoj jednadžbi. Prethodno smo spomenuli kako se od kreativne osobe očekuje da riskira s iznošenjem ideja i produkata na svjetlo dana, kao i da riskira s rješavanjem problema na nekonvencionalan način. U pravilu to će izazvati odbacivanje ili neprihvaćanje nekih članova socijalne okoline, no to je sastavni dio kreativnog procesa i realizacija ideje treba se odvijati unatoč kritikama. Kritike, ustvari, trebamo unaprijed očekivati.

Nadalje, kreativan rad, bilo da je riječ o domenama umjetnosti ili znanosti, tehnologije, dizajna ili svakodnevice, uvijek podrazumijeva upuštanje u nepoznato, rad koji može imati neočekivane i nejasne ishode, ponekad i upitne rezultate. Mogućnost toleriranja nejasnih okolnosti jedan je od preduvjeta realizacije ideja prema konkretnom produktu. Neizvjesnost doprinosi zadržavanju ideja „pod ključem”.

Osim toga zaključavanju ideja doprinosi i percipirana mogućnost neuspjeha. Ako procjenjujemo da ideju nećemo moći realizirati iz jednog pokušaja te da ćemo vjerojatno morati pokušavati više puta, povećava se sklonost da ipak ni ne iznosimo ideju naglas ili da ni ne pokušavamo predložiti promjene u određenoj situaciji.

Buntovništvo je važan čimbenik osobnosti kada je riječ o kreativnosti u socijalnom kontekstu. Naime, pokazalo se da kreativni pojedinci često iznose svoje ideje kada ih nitko to nije tražio, propituju uređenje, norme, autoritete i organizaciju radne ili društvene sredine i imaju potrebu mijenjati njezin „status quo”. Nedostatak takve vrste hrabrosti koči kreativni impuls, stoga je i to razlog zbog kojeg možemo odlučiti zadržati ideju za sebe. 

Posljednji čimbenik kojem ćemo se ovaj put pobliže posvetiti jest socijalni utjecaj.

Utjecaj sredine u kojoj osoba odrasta, uči i radi uvelike utječe na spremnost za „otključavanje” vlastitih ideja. Taj utjecaj značajno oblikuje i prethodno opisane aspekte kreativnog stava i ima posebnu važnost kada je riječ o djeci i obrazovanju.

U školi i izvan nje djeca, pa i odrasli, mogu čuti rečenice poput: „Ne kompliciraj.”, „Ne talasaj.”, „To ti nikada neće uspjeti.”, „Ali to će značiti samo više posla.”, „Ne vrijedi se boriti protiv pravila.”, „To je previše riskantno.”, „To je uzaludno.”, „Ali to smo uvijek radili na ovaj način.” itd. Takvi i mnogi drugi slični izrazi rezultat su klime koja može prevladavati u nekoj društvenoj skupini (školi, radnom kolektivu, obitelji…) i označavaju poruke koje „osiguravaju” konvencionalan način razmišljanja i zadržavanje „statusa quo”. Konvencionalan način razmišljanja ima svoju ulogu na svim društvenim razinama, međutim sve društvene i tehnološke inovacije postignute su upravo razmišljanjem izvan okvira. Ako govorimo o razvoju kreativnosti, tada je takav utjecaj negativan, a kod djece koja prirodno imaju predispozicije za razvoj viših razina kreativnog mišljenja može biti izrazito štetan. Ideje i maštovitost zbog takvih reakcija mogu ostati pod ključem te se vrlo rijetko pokazivati i u odrasloj dobi. 

Kako je to u učionici?

Kakve su implikacije svih navedenih spoznaja u učionici i radu s učenicima? Kao što je već istaknuto, razvoj kreativnosti značajan je čimbenik osobnog i akademskog razvoja svakog učenika.

Izrazito je važno da svaki učenik može slobodno iznositi i predlagati vlastite ideje, rješenja i produkte. Kako bi se to postiglo, u razredu bi trebalo vladati ozračje u kojem su sve ideje dobrodošle, pa i one dosadne i nemaštovite.

To ne znači da treba sprječavati kritiku u učionici jer je konstruktivna i dobronamjerna kritika poželjna zato što se njome potiče kritičko-analitičko mišljenje kod promatrača ili slušatelja i takva kritika može malim autorima pomoći usavršiti svoje zamisli. Prezentacija vlastitih ideja i uradaka važan je aspekt bilo kojeg kreativnog rada te bi u učionici trebalo njegovati kulturu konstruktivne argumentirane rasprave o predstavljenim radovima. Također se korisnim pokazalo i poticanje učenika na kritičku analizu vlastitih uradaka pred ostatkom razreda. Ako bismo željeli izgrađivati prethodno spomenutu hrabrost i spremnost na riskiranje u kreativnom razvoju, nužno bi bilo osigurati dovoljno prilika u kojima će svaki učenik moći prezentirati svoj uradak, samostalno istaknuti njegove kvalitetne aspekte i eventualne nedostatke te poslušati kritike i savjete za svoj rad. Kod učenika trebalo bi potaknuti svijest o tome kakva je priroda i kako teče kreativni proces te da je stvaranje ideja samo jedan od koraka.

Razvoj kreativnosti usko je povezan s razvojem osjećaja samoefikasnosti, izgradnjom autonomije i samopoimanja. Otključavanje novih ideja vjerojatno će malo zakomplicirati red i rad u učionici, no to je preduvjet za razvoj osobnosti.