A čini se da su Jakovljevi roditelji Vedrana i Josip Knežević jednako tako čvrsto odlučili da neće biti važno ono što Jakov ne može, nego će se usredotočiti i tragati za onim što Jakov može. Taj put nije bio ni brz ni lak, no čini se da su roditelji itekako dobro otkrili ono što dječak može. A Jakov se, između ostalog, može izraziti crtežom, čiju kvalitetu ne osporavaju likovni stručnjaci i pedagozi, ide u školu, naučio je čitati i pisati, računati…

– Talent i zanat ne idu jedno bez drugoga. A Jakov ima oboje. Razumijem i poštujem njegove roditelje – oni, kao i brojni drugi roditelji djece s teškoćama, ulažu sebe, cijelu svoju egzistenciju, u to dijete. Njima je i najmanji pomak kao Eiffelov toranj. Često su djeca s nekom teškoćom napredna u specifičnom području, njihovi interesi sežu daleko i duboko. To sa sobom nerijetko povlači određenu izoliranost od vršnjaka.

Sjećam se jednog susreta s učenicima: sva djeca navalila su na klavir, stiskala tipke, pokušavala svirati, proizvesti neki zvuk. Mislio sam da će uništiti klavir. Međutim, jedno dijete s teškoćama stajalo je po strani. Sasvim tiho to me dijete pitalo: „Koja je veza između tipke i note?” Ostao sam zapanjen dubinom i snagom tog pitanja. – ispričao nam je Božidar Prosenjak, urednik Alfine biblioteke za mlade, i sâm roditelj troje djece o kojima rado govori.

– Oduvijek sam tvrdio: „Voljena djeca mogu više!” A to se točnim pokazalo u Jakovljevu slučaju. Njegovi roditelji dali su mu podršku u onome u čemu je uspješan. Veća komunikacija stvorila je veću bliskost. A kada se to postigne, onda komunikacija ne ide na racionalni kolosijek, već na kolosijek srca! Jakovljevi roditelji vjerovali su u njega. I on je uspio.

I sâm sam u životu uspio u svemu u što sam uspio povjerovati. Ono u što vjeruješ postaje tvoje. Kao roditelju jasno mi je da su oni mogli potonuti u sudaru s problemima i realnošću, a mogli su i vjerovati u njega. Izabrali su vjeru.
Kako je uopće došlo do povezivanja velikog Božidara i malog Jakova?

– Dobila sam iskren i emotivan e-mail Jakovljeve mame Vedrane. U rečenicama je bilo toliko toga važnog, objasnila je kako Jakov komunicira crtežima, ukratko je ispričala priču cijele obitelji i svega što prolaze. Odmah mi je bilo jasno da nije riječ o projektu nego o misiji. Mi smo, kao izdavačka kuća, odlučili na raspolaganje dati svoje snage i resurse. Poslala sam e-mail svim urednicima. Javio se Prosenjak... Dalje je sve išlo uobičajenim tijekom izdavanja jedne slikovnice. – ispričala je D. Novoselić.

Medo gradi, medo raste

– Osjetljiv sam na djecu. Kada sam dobio Jakovljeve crteže, razmišljao sam mogu li i kako pomoći. Pomislio sam da bi to mogla biti slikovnica. Lik mede nametnuo se kao lik važan djeci, a problemi koje medo ima problemi su s kojima se susreće i dijete kada ne želi jesti. No kada umjesto mrvljenja i bacanja počne svoje keksiće pretvarati u nešto što mu je blisko, počinje se igrati, stvarati nove oblike, graditi... potpuno nesvjesno, medo počinje i jesti. Grickajući keksić, malo-pomalo medo mijenja njegov oblik, u igri i ne shvaća da jede, a kako malo-pomalo jede, tako počinje i rasti. Sada u fokusu više nije ono što medo ne može i ne želi, nego ono što medo može i radi. Medo gradi i medo raste. – slikovito je ispričao B. Prosenjak kako je nastala priča.

Mi ne znamo raditi s takvom djecom, nismo rehabilitatori, nismo školovani ni učeni raditi s takvim djetetom... Sve su to rečenice koje su Jakovljevi roditelji čuli nebrojeno puta i još uvijek čuju, što od struke, što od okoline. Svako Ne! koje su čuli u njima je budilo neki inat, neki prkos, neki Da! Kao obitelj prošli su sve faze – od negiranja i neprihvaćanja dijagnoze, do teškog suočavanja s okrutnom stvarnošću. Bilo je teško i teško je i sada. Ali čvrsto vjeruju da postoji razlog zašto je Jakov baš njihovo dijete.

Čvrsti  smo u odluci da mu priuštimo život i djetinjstvo najbolje što možemo. Pogledali smo i gledamo sve filmove, serije... Čitali smo i čitamo iznova stare, ali i sve nove knjige vezane uz temu autizma jer na taj način učimo, educiramo se kako mu pomoći. Jako je važno stalno praćenje novih informacija i novih metoda jer koliko je god svakom teško, ipak je ova tema danas otišla korak dalje. Sad se o tome više iako još uvijek nedovoljno govori. Uključili smo ga u sve postojeće i dostupne terapije. Čini mi se da smo prvih nekoliko godina njegova života proveli putujući od pregleda do pregleda. U potrazi za pomoći, savjetima, nadom... – govori mama Vedrana.

Zrelost profesionalca

Gledajući razvojni i životni put danas jedanaestogodišnjeg Jakova, nama se čini da su se roditelji prema njegovoj teškoći postavili kao medo prema keksiću: napali su ga sa svih strana, tragali za onime što može i kao što se medo u igri naučio jesti, tako se Jakov crtajući naučio komunicirati i otkrio je svoj put. Ne može se reći da je problem nestao, ali zasigurno je došlo do promjene kolosijeka i komunikacija je, kao što slikovito kaže Prosenjak, otišla na kolosijek srca.

Tragali su za onime što voli i polako su počeli postizati stvari koje inače ne bi napravio – smatra B. Prosenjak. Između njega kao autora i Jakova kao ilustratora 65 je godina razlike. Cijeli jedan radni vijek. A obojica su radišna i vrijedna. Je li nastanak slikovnice išao kao po loju?

– Nije. Ali ništa s Jakovom nije bilo lako. Danas unatoč prognozama koje nisu bile obećavajuće on čita, piše, računa, razumije, pokazuje empatiju. Veliku ulogu u tome imaju ljudi koji su dolazili na njegov put i koji su u određenom trenutku odigrali svoje uloge. To su oni koje se rijetko spominje – marljive i predane odgojiteljice, učitelji, učiteljice, pomoćnica u nastavi Željka (zahvaljujući njoj, ostavljamo ga u školi i mirno odlazimo na poslove). Kada se pokazalo da su prvi crteži na tekst slikovnice bili neupotrebljivi, Jakov je prionuo poslu. – objašnjavaju roditelji. Tomu je u prilog, kažu, svakako išla jedna Jakovljeva osobina: ne može stati dok zadatak nije gotov ni odrađen kako treba. Po mogućnosti – savršeno.

– Razlika između crteža amatera i crteža zrelog ilustratora u tome je što amater crta ono što mu je zadano. Profesionalac stvara svoj svijet. Kada sam prve radove vratio roditeljima, dao sam im upute da Jakov ne mora crtati ono što ja kažem ili ono što je napisano, već ono kako on to vidi i doživljava, da dvije različite stvarnosti treba spojiti u novi, treći svijet. Tako su me već sljedeći radovi iznenadili i fascinirali. Jakov je pokazao zrelost profesionalna. Dalje je išlo lako...

Fenomen autoriteta

– Kod Jakova se nije dogodio fenomen autoriteta. Njemu nisu ništa značile moje godine, moje iskustvo, zvanje profesionalnoga pisca... On se bez predrasuda usmjerio na zadatak, ne podilazeći nikome i ničemu... Kad sam ja bio početnik, meni je dugo trebalo da shvatim kako ne trebam oponašati druge, nego slušati svoje srce i dušu - ona je autoritet. Svaki je čovjek original. Čini se da Jakov to već sada zna. – završava Božidar Prosenjak. O tome kako je sve bilo, kako je sada i kako će biti Jakovljevi roditelji imaju mnogo toga reći. Mama Vedrana kaže da im je prvotni cilj bio pripremiti dijete za upis u redovitu školu. Toliko su bili fokusirani na to da uopće nisu obraćali pažnju na Jakovljevo crtanje jer crtanje je bilo nešto sporedno – njegov predah od vrtića i terapija. A on je crtao cijelo vrijeme, na svim mjestima, u svim prilikama.

Jednom prigodom, prisjeća se mama Vedrana, iz njegovog crteža nastalog u vrtiću shvatila sam da mi je pokušao nešto ispričati. Tragom nacrtanog krenula sam rekonstruirati događaj i da – dogodilo se baš onako kako je on nacrtao.

Tada sam shvatila da on umjesto riječima govori crtežima. No prijelomni trenutak možda je ipak onaj kada su tijekom selidbe otkrili mnoštvo „ranih i neobjavljenih crteža”.

– Selili smo se iz stana u kuću i prilikom pakiranja stvari iz Jakovljeve su sobe bilježnice i papiri s crtežima doslovno izvirali sa svih strana. Tada sam neke crteže vidjela prvi put. Odlučila sam ih složiti u registratore, sačuvati ih. Kada je broj registratora s crtežima postao veći od broja registratora s Jakovljevim nalazima i dijagnozama, shvatila sam da je to prijelomni trenutak. – objašnjava mama Vedrana. I tako je krenuo put prema slikovnici i prema Alfi.

– Bila sam u knjižari kada su me nazvali iz Alfe. Ne znam je li me više šokiralo to što su mi sasvim ozbiljno rekli da bi htjeli dati Jakovu priliku za ilustriranje slikovnice ili da je tekst za tu slikovnicu napisao Božidar Prosenjak. Naravno da sam znala tko je Prosenjak, pune su ga čitanke. – otkriva mama Vedrana, po zanimanju profesorica hrvatskog jezika i književnosti. Sve je ostalo išlo uobičajenim tijekom nastanka slikovnice. Na promociji je bilo svečano, kao i na Jakovljevu jedanaestom rođendanu, koji je nedavno proslavio. U društvu svih koji su uz njega i koji ga vole našao se i „Čudesan keks”.

– Nije to bilo kakva slikovnica. To nije slikovnica koju je Jakov dobio. Njemu tu slikovnicu nitko nije poklonio. Ta slikovnica nije dio nikakve humanitarne priče (koje poštujemo) s ciljem prikupljanja sredstava za djecu s posebnim potrebama. „Čudesan keks” slikovnica je koju je Jakov ilustrirao. Njegov mlađi brat i bratić već su smislili igrokaz od likova iz nje. Ova slikovnica za nas je prekretnica. – kažu Jakovljevi roditelji Vedrana i Josip.

Samo treba vjerovati

Jakovljevo crtanje nije došlo preko noći, baš kao ni druga njegova postignuća. Ovom slikovnicom željeli su poručiti kako je došlo vrijeme za buđenje svijesti u javnosti da djeca u spektru autizma imaju brojne talente, samo treba vjerovati u njih. Uspinjanje je teško, ali je pogled prekrasan. Ova je slikovnica za sve na svijetu poput Jakova. Srcem i hrabrošću čuda se mogu postići, samo treba vjerovati!

I na kraju, ali ne manje važno, na Jakovljev put došla je još jedna osoba koja vjeruje u njega. To je ilustrator, profesor i pisac Dražen Jerabek koji živi i radi u Osijeku. Kako su se Jakov i on našli u istoj priči? Malo je pomogla Alfa, točnije naša likovna urednica Irena Lenard.

– Jednom tjedno roditelji dovode Jakova k meni u Osijek na sat crtanja. I znate što? Počašćen sam! Smatram da nije moja uloga učiti ga crtanju, već biti prisutan. Gledam ga kako crta i uživam u tome. Za sada mu ne dajem upute i naloge, nego upijam sve što mogu gledajući ga. Od Jakova učim kako komunicirati.

A što se tiče likovnosti – on ima jako siguran crtež, njegovi likovi imaju karakter, nema problema s kompozicijom. Presretan sam jer mi je došao na put. – ispričao nam je D. Jerabek. – Roditelji su u jednom trenutku rekli kako se nadaju da neću odustati od Jakova. Iskreno, ne pada mi na pamet! Presretan sam i počašćen što imam priliku raditi s takvim dječakom i učiti od njega.

O Jakovu Kneževiću sigurno ćete još čitati ili čuti. Drago nam je da smo kao izdavačka kuća bili malo svjetlo u jednom trenutku i na jednom dijelu njegova puta, koji, kao i svi putevi, nije ni jednostavan ni lak, ali je njegov i čudesan. Kao čudesan keks.

Slikovnicu "Čudesan keks" možete naručiti na poveznici. Povodom Svjetskog dana autizma slikovnica je na popustu od 20 %!