Interpersonalne vještine one su vještine potrebne za uspješnu komunikaciju i odnose s drugima te omogućuju razvijanje i održavanje kvalitetnih međuljudskih odnosa, a upravo njima pokazujemo vlastitu sposobnost povezivanja s drugim ljudima. Komunikacija kao osnovni oblik ljudskog ponašanja proizlazi iz potrebe za povezivanjem i interakcijom s drugim osobama te bi trebala biti dominantan oblik rada u „pomagačkim” profesijama (rad s djecom). 

U društvu brzih tehnologija, otuđenosti čovjeka, dugotrajne kurikulne reforme školstva, sve veće pojavnosti problema i teškoća u razvoju i ponašanju djece, nefunkcioniranja obitelji, nedovoljne i nekompetentne brige odraslih za djecu – od posebne je važnosti podizanje razine profesionalnog rada u školskim ustanovama, odnosno rada učitelja s naglašenijim interakcijsko-komunikacijskim pristupom odgoju. Stil komunikacije odraslih s djecom u najvećoj je mjeri usmjeren na ti-poruke, naređivanje, kritiziranje, jednosmjernu komunikaciju te nedovoljnu mogućnost rasprava, učenja aktivnog slušanja sugovornika i općenito stila komunikacije koji pruža osjećaj ravnopravnosti, cijenjenosti i prihvaćenosti. Nažalost, takav dugogodišnji stil komunikacije odraslih s djecom razvio je agresivan stil komunikacije s vršnjacima, ali i s odraslima, dok je manji dio djece i mladih razvio pasivan stil komunikacije zbog čega postoji veći rizik za pojavljivanja znakova stanja žrtve.

U djetetovu životu, posebno u najranijem odrastanju i psihomotornom razvoju, važna je komunikacija između roditelja i djeteta.

Odgovarajuća i učinkovita komunikacija jedan je od čimbenika kvalitetnog psihofizičkog razvoja djece jer agresivan ili pasivan stil komunikacije rezultira mnogim teškoćama u djetetovu ponašanju.

Komunikacija između roditelja i djeteta također je važna

Djetetovim dolaskom u školsku ustanovu odmah se uočavaju teškoće u komunikaciji i u odnosu s vršnjacima, ali i s odraslima. Nastale je teškoće teško ispraviti samim time što u školskim ustanovama nije dominanto usvojena učinkovita komunikacija učitelja prema učenicima koja polazi od poštovanja učenika i zauzimanja za sebe te za svoj pedagoški i osobni integritet. Posljedice neučinkovite komunikacije i porukā koje djeca primaju od rođenja u interakciji s odraslima ili vršnjacima najčešće su uzrok sukoba i stvaranja loših međuljudskih odnosa, ali i psihosocijalnih problema u njihovu odrastanju. 

Djetetovo ponašanje jednim je djelom naslijeđeno, ali većim je dijelom naučeno upravo u međusobnoj komunikaciji i odnosima s odraslima. Budući da učenici tijekom dugogodišnjeg školovanja nastavljaju učiti komunikacijske obrasce, učitelji imaju nezamjenjivu ulogu u njihovim životima.

Učinkovita komunikacija u kojoj se svi sudionici međusobno poštuju temelj je odgoja i obrazovanja, potiče prihvatljivo ponašanje učenika te doprinosi njihovu pravilnom rastu i razvoju te je zalog za njihove buduće odnose i ponašanja u okolini.

Djetetove oči u školskoj ustanovi uprte su u učitelja s povjerenjem i vjerom u njegove dobre namjere, odnose i situacije u kojima će se naći. Djetetove misli i osjećaji u najranijim godinama boravka u školi usmjereni su na učenje, slušanje, igranje, zabavu, veselje, suradnju i zajednički rad. Upravo u tom najranijem razdoblju psihofizičkog razvoja od posebne je važnosti međusobna komunikacija učitelja i učenika, no ona nije kontinuirana i nije dovoljno učinkovita. Poznavajući ukupnu problematiku obiteljskih odnosa koje djeca prolaze (traumatiziranost djece problemima i odnosima njihovih roditelja, ali i odnosa roditelja prema djeci, narušenih partnerskih odnosa, teških brakorazvodnih postupaka, manipulacija djecom, bolesti i smrti roditelja, ekonomskih i socijalnih teškoća i dr.), važno je osvijestiti da je velik broj djece mnogo godina bio izložen neprimjerenim postupanjima, autoritarnim ili prezaštitničkim stilovima odgoja. Uz osobine samog djeteta i njegova odnosa s vršnjacima razvili su se obrasci ponašanja i načini neučinkovitog komuniciranja i ponašanja, što može rezultirati neprihvatljivim oblicima ponašanja.

Komunikacija učitelja i učenika od iznimne je važnosti

Često na predavanjima za učitelje ističem kako je važno osvijestiti odgovornost društvene zajednice za brigu i odgoj djece jer ako roditelji „zakažu”, društvo ne bi smjelo. Obrazovanje je ključna dimenzija u životu svakog djeteta, ali bez odgoja „zdrave” djece nikada se neće moći ostvariti njihovi obrazovni potencijali i dosegnuti njihova produktivnost. Najvrjednije što možemo dati djeci jest vratiti vjeru u (izgubljeno) povjerenje u odrasle.

Upravo tu nezamjenjivu ulogu u životu svakog djeteta imaju učitelji, čija misija i vizija humanističke profesije treba biti odnos s djetetom u profesionalnom radu, uz dostojanstvo struke te etička i moralna načela.

Vlastitim primjerom komunikacije poštovanja i razumijevanja, odnosno primjenom učinkovite odgojne komunikacije kod djece će se smanjiti ili izostati nepoželjna ponašanja. U međusobnoj komunikaciji učitelj – učenik u potpunosti trebaju izostati ironija, sarkazam, kritika, optuživanje, naređivanje, vrijeđanje učenika, a pritom se učitelj treba zauzeti za sebe i svoja prava ne pristajući na pasivan oblik komunikacije ili ignoriranje neprihvatljivih ponašanja učenika prema njemu.

Asertivnost je vještina koja se dugotrajnim strukturiranim vježbama te u radionicama usvaja kao trajni oblik komunikacije i ponašanja u odgojno-obrazovnom procesu. Mnogi učitelji primjenjuju učinkovitu komunikaciju, ali im treba više praktičnih savjeta i više učenja kako bi je potpunosti usvojili. Dio ogojno-obrazovnih stručnjaka trebao bi uložiti napor i educirati se učenjem učinkovite i pozitivne komunikacije jer se koriste neprimjerenim riječima i neprimjereno postupaju s djecom – što je nedopustivo.