Stresni su događaji vrlo česti u obrazovnim okruženjima, i za učenike i za učitelje. Mnoštvo ispita, ocjenjivanje i poštivanje rokova stvaraju pritisak za postizanje uspjeha. Takav stres, međutim, može imati presudan utjecaj na procese učenja i pamćenja koji su u srcu obrazovnog sustava. Osim što su važni u obrazovnom kontekstu, smatra se da stresom izazvane promjene u učenju i pamćenju pridonose i mentalnim poremećajima povezanim sa stresom poput teškog depresivnog poremećaja ili posttraumatskog stresnog poremećaja. Stoga je proveden velik broj istraživanja radi boljeg razumijevanja načina na koje stres utječe na učenje i pamćenje. Utvrđeno je da su učinci stresa ipak složeni, pri čemu stres ima i pojačavajuće i oslabljujuće učinke na pamćenje, ovisno o specifičnom procesu pamćenja ili fazi pamćenja na koju stres utječe, kao i o aktivnostima glavnih fizioloških odgovora na stres.

U ovom pregledu sažet ćemo trenutne spoznaje o utjecaju stresa na pamćenje te iz laboratorijskih nalaza izvesti implikacije za obrazovna okruženja. Budući da je naš fokus na procesima pamćenja koji su najrelevantniji u učionici, usredotočit ćemo se na učinke (umjerenog) stresa izazvanog na epizodičko i semantičko pamćenje. Također ćemo razmotriti kako stres utječe na angažman različitih sustava pamćenja kod zdravih ljudi.

Dobro koordinirani fiziološki odgovor na stresore

Ispiti, međuljudski sukobi i nesuglasice najčešći su stresori u učionici. Često njihov intenzitet nadilazi naše obrambene mehanizme i strategije suočavanja te se zbog toga možemo osjećati “pod stresom”. U takvim trenucima dolazi do narušavanja naše biosocijalne ravnoteže (homeostaze) što dovodi do stresnih reakcija i ugrožavanja naše dobrobiti.

U kolikoj će se mjeri naša ravnoteža narušiti, prvenstveno ovisi o intenzitetu stresa, ali i o našoj procjeni situacije. Naša procjena određuje odgovor koji će uslijediti. 

Ako se situacija procijeni kao stresna, pokreće se dobro istražena kaskada fizioloških procesa i promjena s ciljem ponovne uspostave homeostaze i postizanja dugoročne dobrobiti. Iako je ovaj odgovor na stres vrlo složen, čini se da su dva glavna sustava stresa ključna za modulaciju procesa učenja i pamćenja: brzi i spori proces. Pri pojavi stresora, u roku od nekoliko sekundi aktivira se brzi proces, reakcijom autonomnog živčanog sustava dolazi do otpuštanja noradrenalina u nadbubrežnoj žlijezdi i u mozgu. Spomenuti neurotransmiter priprema tijelo za reakcije „borbe ili bijega” i brzo utječe na neuralno funkcioniranje u nekoliko regija mozga ključnih za učenje i pamćenje. Nešto sporije, kao odgovor na stres, aktivira se i drugi sustav, spomenuti spori proces, što rezultira otpuštanjem kortizola iz kore nadbubrežne žlijezde.

Kortizol doseže najveću koncentraciju 20-30 minuta nakon pojave stresora, odmah ulazi u mozak i veže se na receptore u regijama mozga odgovornim za pamćenje i emocije, što rezultira učincima na kognitivne procese. Vezanjem za te receptore kortizol obavlja svoju funkciju putem dvaju različitih načina djelovanja. Prvi je brzi i potpomaže formiranje pamćenja. Nakon brzog načina slijedi sporiji, za koji se pretpostavlja da će se razviti 60-90 minuta nakon pojave stresora i da vraća akutne učinke stresa te dovodi do ponovne uspostave homeostaze.

Ovaj zapanjujući vremenski profil odgovora na stres dovodi do različitih učinaka stresa na učenje i pamćenje, ovisno o vremenskoj blizini između stresnog događaja i procesa pamćenja koji se istražuje. Primjerice, stres doživljen neposredno prije dosjećanja, kada su razine noradrenalina još uvijek visoke, a razine kortizola još nisu povišene, može imati vrlo različite učinke od stresa doživljenog 90 minuta prije dosjećanja, kada su se razine noradrenalina već vratile na početnu vrijednost i kada djeluje kortizol. Štoviše, različite faze pamćenja, tj. kodiranje, konsolidiranje ili dosjećanje, mogu biti pod različitim utjecajem tih vremenski ovisnih fizioloških promjena nakon stresnog događaja. 

Vremenski ovisni učinci stresa na količinu pamćenja

Emocionalno pobuđujući događaji obično se vrlo dobro pamte. Jednako tako pojedinci koji su doživjeli iznimno stresne (traumatske) događaje mogu patiti od vrlo živih sjećanja na te događaje, što upućuje na to da jaki stres tijekom ili neposredno prije kodiranja može potaknuti formiranje pamćenja. 

U skladu s tim zapažanjima, istraživanja su pokazala da i niže razine stresa (kakve se mogu češće pojavljivati u školama) tijekom ili neposredno prije učenja mogu pojačati pamćenje.

Ovaj učinak stresa na kodiranje često je bio jači u slučaju emocionalno obojenog materijala za učenje u usporedbi s neutralnim materijalom. Još jedan čimbenik koji ublažava utjecaj stresa na učenje jest podudarnost između stresnog konteksta i materijala za učenje. Na primjer, stres tijekom učenja posebno je poboljšao pamćenje u slučaju materijala koji je bio povezan s kontekstom stresnog zadatka. Međutim, materijal nepovezan s aktualnim stresorom tipično se kasnije ne pamti dobro. Unatoč brojnim studijama koje pokazuju poboljšanje učenja izazvano stresom ako se stresor i učenje podudaraju, neke su studije otkrile suprotan učinak. To odstupanje može biti posljedica drugih čimbenika, a ne samo vremena stresnog događaja (npr. razlike u intervalu između učenja i dosjećanja, spolne, genetske ili socijalne razlike). 

Sve u svemu, umjereni stres može poboljšati formiranje pamćenja u slučaju emocionalnog materijala i informacija povezanih sa stresnim kontekstom, dok stres može oslabiti kodiranje materijala nepovezanog sa stresorom. 

Kada se stres doživi prije ili tijekom epizode učenja, njegovi se učinci na kodiranje pamćenja teško mogu odvojiti od onih na konsolidaciju pamćenja. Također u obrazovnim okruženjima utjecaji stresa na kodiranje pamćenja često se ne mogu odvojiti od utjecaja na pohranu pamćenja. Međutim, primjenom stresa ubrzo nakon učenja, čime se isključuje utjecaj na kodiranje pamćenja, eksperimentalne su studije uspjele izolirati učinke stresa na konsolidaciju pamćenja. Nekoliko je studija pokazalo da stres ili injekcije adrenalina nedugo nakon učenja poboljšavaju konsolidaciju pamćenja, što je učinak koji je bio izraženiji za emocionalno obojeni materijal. Takvi nalazi naglašavaju važnost emocionalno obojenog materijala za učenje. 

Međutim, učinci stresa na pamćenje nisu ograničeni na formiranje sjećanja (tj. kodiranje i konsolidaciju pamćenja), već se protežu i na dosjećanje. S obzirom na to da ispiti znanja mogu lako izazvati stres kod učenika, a učenici se ocjenjuju na temelju svog uspjeha na tim provjerama, osobito je važno razumjeti kako stres utječe na dosjećanje. U skladu sa značajnim nalazima kod životinja, mnoga su istraživanja na ljudima pokazala da akutni stres narušava dosjećanje nakon stresnog događaja. Samo dosjećanje u stresnoj situaciji izgleda nije bilo pogođeno ni čak poboljšano, osobito kada je dosjećanje bilo izravno relevantno za stresni događaj. No dosjećanje više od 20 minuta nakon stresa, kada su razine kortizola već bile povišene, bilo je oslabljeno odgovorom kortizola na stres. Također se pokazalo da oslabljujući učinci stresa mogu trajati mnogo dulje nego što se dosad znalo. Ovaj deficit dosjećanja nakon stresa nije utvrđen samo kod odraslih, već je primijećen i kod djece starosti 8-10 godina, što naglašava relevantnost nalaza za obrazovne uvjete. Oslabljujući učinak stresa na dosjećanje bio je jači za emocionalno obojeni materijal, a kontekst je također igrao ulogu u učincima stresa na dosjećanje. Na primjer, ako je test dosjećanja bio relevantan za stresnu situaciju ili ako su se i učenje i test odvijali u istom kontekstu, tako da je kontekst služio kao podsjetnik za dosjećanje, dosjećanje je bilo pošteđeno oslabljujućih učinaka stresa.

Stres i dinamika pamćenja

Vrlo se često od učenika ne traži samo da se prisjete gradiva koje su učili nego i da integriraju nove informacije u postojeće strukture znanja.

Zapravo, integracija novih informacija u postojeća sjećanja ključan je proces u obrazovanju (kao i općenito u životu jer se od nas neprestano traži ažuriranje znanja). Takvo ažuriranje podrazumijeva da sjećanja ostaju podložna oblikovanju čak i dugo nakon što su prvobitno formirana, a istraživanja u proteklih petnaest godina pokazuju da je to doista tako.

Postoje uvjerljivi dokazi da se konsolidirana, naizgled stabilna sjećanja vraćaju u labilno stanje kada se ponovno aktiviraju. To zahtijeva ponovnu stabilizaciju tih sjećanja u procesu koji se naziva rekonsolidacija. Tijekom rekonsolidacije reaktivirano sjećanje može biti oslabljeno, ojačano ili promijenjeno. Drugim riječima, rekonsolidacija najvjerojatnije označava mehanizam koji je u osnovi procesa ažuriranja pamćenja. Na temelju ranijeg nalaza istraživači su pretpostavili da bi stres također utjecao na rekonsolidaciju. Prvi dokazi za takve učinke stresa na rekonsolidaciju potječu iz istraživanja provedenih na životinjama koja su pokazala da stres ili injekcije kortizola nakon reaktivacije sjećanja oslabljuju kasniju ekspresiju pamćenja pokazujući da je stres oslabio rekonsolidaciju. Nekoliko studija na ljudima podupire hipotezu da stres može utjecati na rekonsolidaciju pamćenja, a time i na ažuriranje pamćenja, ali specifični se uvjeti koji dovode do slabljenja ili pojačavanja učinaka stresa na rekonsolidaciju još istražuju.

Daljnji dokazi o ključnoj ulozi stresa u ažuriranju sjećanja dolaze iz studija o tzv. učinku dezinformacije. Taj učinak opisuje uvođenje pogrešnih informacija predstavljenih nakon kodiranja izvornog događaja u sjećanje na taj događaj. Iako se taj učinak uglavnom odnosi na pristrani utjecaj dezinformacija na pamćenje, on pruža važne uvide u ažuriranje sjećanja općenito. Primjerice, ako su se jako pobuđujuće informacije naučile tijekom stresa, pokazalo se da su rezultat bila snažnija sjećanja manje podložna „ažuriranju” naknadnim (pogrešnim) informacijama. Slično tomu dezinformacije su rjeđe ugrađivane u postojeća sjećanja ako su sudionici bili pod stresom prije predstavljanja dezinformacija. Ovaj nalaz upućuje na to da stres ometa ažuriranje postojećeg traga pamćenja. Budući da se pretpostavlja kako je mehanizam koji je u osnovi učinka dezinformacije rekonsolidacija, ovo je otkriće u skladu s istraživanjima koja pokazuju oslabljujući učinak stresa na rekonsolidaciju pamćenja. 

Uistinu, sve je više dokaza da stres može ometati ažuriranje sjećanja, što može imati negativne implikacije na obrazovanje gdje se nove informacije često moraju ugraditi u postojeće znanje.

Stres mijenja način na koji učimo: utjecaji na kvalitetu pamćenja

Većina studija koje istražuju učinke stresa na kodiranje pamćenja, dosjećanje ili ažuriranje pamćenja usredotočila se na sjećanja kodirana u hipokampusu. Međutim, iskustva se mogu kodirati u različitim sustavima pamćenja koji rade paralelno, a koji se razlikuju u svojoj neuralnoj osnovi i informacijama koje se obrađuju. Nekoliko je studija pokazalo da stres ima ključan utjecaj na to koji se od tih sustava pamćenja koristi za formiranje sjećanja i dosjećanje. To znači da stres mijenja prirodu ili kvalitetu sjećanja. Rane su studije na životinjama pokazale da stres kod kodiranja izaziva pomak od fleksibilnog sustava pamćenja (stvaranje reprezentacija okoline) prema rigidnijem sustavu pamćenja (stvaranje navika). Stoga se pod utjecajem stresa stvaraju čvršće asocijacije između podražaja i odgovora, a ne složene reprezentacije našeg okruženja, uključujući odnos između podražaja ili zahtjeve zadatka. Važno je da stres sam po sebi nije poremetio učenje, ali je blokiranje pomaka prema stvaranju navika izrazito oslabilo pamćenje. To znači da je pomak prema sustavu za stvaranje navika prilagodljiv i koristan za pamćenje pod stresom. 

Da rezimiramo, ove studije na životinjama upućuju na to da stres izaziva kvalitativni pomak u sustavima koji usmjeravaju učenje (te, najvjerojatnije, i dosjećanje) od kognitivnog sustava pamćenja prema sustavu pamćenja za stvaranje navika. Ukratko, stres ne može utjecati samo na to koliko informacija učimo i pamtimo nego on također mijenja ravnotežu između sustava koji dominiraju učenjem i pamćenjem, što ima znatne posljedice na prirodu i fleksibilnost sjećanja i usmjerenost ponašanja k cilju.

Stres i pamćenje u razredu

Školska se djeca često susreću sa stresnim događajima unutar i izvan svog školskog okruženja te gotovo 70 % osnovnoškolske djece prijavljuje simptome stresa kao što su brige, tjeskoba ili tuga. U prethodnim smo odjeljcima objasnili da situacije koje se doživljavaju kao stresne imaju jake i raznolike učinke na ljudsko pamćenje. Iako je učenje tijekom ili neposredno nakon stresa često poboljšano, stres ometa dosjećanje i ažuriranje pamćenja, a ti su učinci najizraženiji kod emocionalno uzbuđujućega gradiva. Konačno, pokazali smo da stres pomiče ravnotežu između različitih sustava u osnovi sjećanja i instrumentalnih ponašanja prema formiranju i dosjećanju prilično krutih sjećanja kodiranih u sustavu pamćenja za stvaranje navika. Zajedno, spomenuti nalazi naglašavaju da stres može presudno oblikovati naša sjećanja, što je od iznimne važnosti u svim obrazovnim kontekstima. 

U učionici, ti učinci stresa na pamćenje mogu imati dalekosežne posljedice za učenike. Primjerice, emocije ili lagani do umjereni oblici stresa (tj. kognitivni izazovi bez pretjeranih zahtjeva ili umjereno emocionalno uzbuđenje koje proizlazi iz npr. nečega što su učenici neočekivano čuli) mogu pojačati formiranje pamćenja, što može imati pozitivne učinke na pamćenje gradiva. Ipak, ti učinci vjerojatno slijede obrnuti u-oblik i mogu se obrnuti pri previsokim razinama stresa. Štoviše, stres može dovesti do snažnijih sjećanja na negativne situacije koje se događaju u razredu kao što su negativne ocjene, posramljujuća iskustva ili sukobi s vršnjacima poput vršnjačkog nasilja. Takva jaka negativna sjećanja mogu izazvati dugotrajnu frustraciju i negativan stav prema školi i osobnim sposobnostima. Te negativne posljedice stresa na učenike mogu biti pojačane štetnim učincima stresa na dosjećanje. 

Umjerena ili visoka razina stresa prije ispita najvjerojatnije će ometati dosjećanje i dovesti do podcjenjivanja znanja učenika, što će rezultirati lošim ocjenama.

Nadalje, stres može spriječiti integraciju novih informacija u postojeće strukture znanja, što može spriječiti ažuriranje znanja novim činjenicama ili duboko razumijevanje koncepata koje se često zahtijeva u obrazovanju. Naposljetku, mijenjajući ravnotežu između sustava pamćenja, stres može dovesti do jakih, krutih sjećanja i vraćanja navikama, a ne do kreativnih i složenih rješenja za nove probleme, što opet može dovesti do podcjenjivanja sposobnosti učenika. 

Iako su učinci stresa na pamćenje iznimno relevantni za učenike, i učitelji se često susreću sa stresnim događajima. Prethodna istraživanja pokazuju da 44 % njih prijavljuje visoku razinu stresa na poslu. Također procjenjivanje događaja kao stresnih može kod učitelja dovesti do jakih negativnih sjećanja na neugodne situacije u učionici, što može imati značajne implikacije na njihov radni stav i potencijalno na njihovo mentalno zdravlje. Štoviše, stres može narušiti kvalitetu poučavanja ako je fleksibilnost učitelja smanjena, što može otežati osjetljivost na individualne potrebe učenika. Umjesto toga stres može potkrijepiti postupanja temeljena na navikama, što vodi do ponavljajućeg stila poučavanja, a zauzvrat može dovesti do više problema u razredu. 

Uzimajući u obzir ovaj široki raspon mogućih učinaka stresa u obrazovnim okruženjima, nužne su strategije za suočavanje sa stresom i njegovim posljedicama.

Prije svega, učitelji bi trebali biti svjesni utjecaja koji stres može imati na formiranje sjećanja, dosjećanje i ažuriranje pamćenja. Štoviše, bilo bi korisno poučiti učenike o utjecaju stresa na pamćenje kako bi podigli svijest o učincima koje stres može imati i o potrebi za učinkovitim strategijama suočavanja.

Važno je napomenuti da potencijalno stresni događaji ne moraju nužno dovesti do stresne reakcije. Individualna procjena situacije i raspoložive strategije suočavanja određuju hoće li neka situacija rezultirati aktivacijom stresnih sustava ili ne. Ova ovisnost o procjeni i strategijama suočavanja može objasniti zašto neki pojedinci mnogo manje pate od potencijalno stresnih okolnosti od drugih. Stoga, osim o mijenjanju potencijalno stresnih situacija, učenike treba educirati o učinkovitim strategijama suočavanja sa stresom.

Nadalje, na temelju nalaza koji pokazuju da se emocionalno obojeni materijal obično bolje pamti od neutralnog materijala, učenju novih informacija može se dodati (uglavnom pozitivna) emocionalna komponenta kako bi učenici poboljšali kasnije pamćenje. Na primjer, to se može postići eksplicitnim pozitivnim verbalnim osnaživanjem učenika tijekom učenja na satu. Nadalje, mogu se koristiti filmski isječci koji se ne fokusiraju isključivo na samo gradivo, već ga smještaju u emocionalni kontekst, npr. čineći poveznice s učenikom i njegovim svakodnevnim životom.

Kako bi se suprotstavili snažnijim negativnim učincima stresa na dosjećanje i ažuriranje pamćenja, treba izbjegavati, koliko je god to moguće, snažne stresore prije ispita ili prije uvođenja novih informacija za ažuriranje znanja učenika. 

Da bi se smanjio stres, učenike se može upoznati s ispitnom situacijom provođenjem probnih ispita, a obuka o tehnikama smanjenja stresa ili drugim strategijama suočavanja sa stresom može pomoći učenicima ublažiti njegove simptome. Učitelji također trebaju biti svjesni da stres može različito utjecati na različite oblike dosjećanja. 

Čini se da stres lakše poremeti slobodno dosjećanje nego dosjećanje uz podsjetnik, što pokazuje da podsjetnici mogu povećati šansu da se učenici doista dosjete informacija koje su naučili. Važno je napomenuti da su oslabljujući učinci stresa na dosjećanje poprilično dugotrajni tako da stresori mnogo prije ispita (npr. kod kuće) i dalje mogu utjecati na uspjeh na ispitu. Stoga bi djeci s obiteljskim problemima ili čestim stresnim životnim događajima mogla biti potrebna posebna pažnja prije ispita kako bi se smanjili učinci stresa.

Na kraju, učenici i učitelji trebali bi biti svjesni snažnih učinaka konteksta. Mnogo je puta dokazano da se pamćenje poboljšava kada se učenje i dosjećanje odvijaju u istom kontekstu jer kontekst služi kao snažan podsjetnik za dosjećanje. Štoviše, iako stres često oslabljuje dosjećanje, čini se da se taj učinak ublažava ako se kontekst učenja i dosjećanja podudaraju, što upućuje na to da bi učinak konteksta mogao spriječiti narušavanje pamćenja izazvano stresom.

Stres ima dalekosežne posljedice na našu sposobnost učenja i pamćenja, sa značajnim implikacijama na obrazovno okruženje. Budući da je stres sveprisutan u obrazovanju te da čak i osnovnoškolska djeca često prijavljuju simptome stresa, razumijevanje učinaka stresa na pamćenje vrlo je važno. Optimalno je obrazovanje od najveće važnosti za pojedinca jer postavlja temelje za kasniji uspjeh u karijeri i socioekonomski status. Osim toga suvremeni je obrazovni sustav vrlo važan za društvo u cjelini jer gradi i poučava buduće generacije. Ako bi razvili učinkovite strategije suočavanja sa stresom i samoregulacije vlastitog procesa učenja, neke od tih vještina učenici bi zasigurno mogli prenijeti i u izvanškolsko okruženje, u domene osobnog razvoja, vršnjačkih i obiteljskih odnosa te u akademske i profesionalne domene.

Naslov izvornika: Learning and memory under stress: implications for the classroom.

Autori izvornika: Susanne Vogel i Lars Schwabe sa Instituta za psihologiju (Odjel za kognitivnu psihologiju), Sveučilište u Hamburgu, Hamburg, Njemačka.

Priredio: Ivan Alagić, dipl. psiholog