Kao jednu od prednosti koju vidi u povećanoj satnici Hrvatskog jezika u programu Cjelodnevne škole učiteljica Maja Rosavec iz OŠ Zorke Sever iz Popovače navodi mogućnost da se ostvarivanju ishoda nastavnog predmeta posveti na kvalitetniji, sadržajniji i dublji način. Zbog povećane satnice Hrvatskog jezika u redovitoj nastavi (A1 program) koja iznosi šest (umjesto dosadašnjih pet) sati tjedno te zbog mogućnosti dodatnog proširivanja i produbljivanja ishoda predmeta provođenjem aktivnosti unutar programa potpore, potpomognutog i obogaćenog učenja (A2 program) koji iznosi jedan sat tjedno sada satnica Hrvatskog jezika za učenike od 1. do 4. razreda godišnje iznosi 210 sati.

– Najviše sam dodatnu satnicu osjetila na satovima lektire – napokon su prošli onako kako sam oduvijek htjela jer je nezaobilazno bilo pomanjkanje vremena i „krali“ smo vrijeme od drugih predmeta. – kaže učiteljica Maja koja nam je ispričala kako je to iz mjeseca u mjesec izgledalo u njezinom 1. razredu koji broji 18 učenika.

Za početak… bajke
– Prvi susret s lektirom bile su nam „Bajke” braće Grimm. U učionici smo se smjestili na vreće za sjedenje, ja sam im čitala i na kraju smo razgovarali o pročitanome. Nakon čitanja učenici su doživljeno nacrtali te smo gledali neke bajke za vrijeme Hrvatskog jezika unutar A2 programa. Druga su lektira bila „Slikopriče” Željke Horvat-Vukelje.

Čitala sam im na satu te smo izradili razrednu slikovnicu. Nakon toga čitali smo „Hrabricu” iste autorice, a nakon pročitanoga osmišljavali smo i crtali strip. Četvrta lektira bila je priča Ljudevita Bauera „Tri medvjeda i gitara”. To im je djelo i način na koji smo mu pristupili bilo posebno drago. Nakon čitanja kod kuće su uz pomoć roditelja izrađivali kutiju u kojoj ili pomoću koje su morali prikazati najdraži dio iz priče. Radovi su bili prekrasni.

S obzirom na to da su prvašići i roditelji izrazito dobro raspoloženi za suradnju, izrađene su kutije učenici s ponosom donijeli u školu i uživali u predstavljanju svoje lektire.

Izložili smo sve lektirne kutije i svaki dan divili su se vlastitom, ali i tuđem radu. Peta, ništa manje vrijedna i zanimljiva, bila je priča „Plesna haljina žutog maslačka” Sunčane Škrinjarić. Čitala sam im na satu, a priču je trebalo pročitati i kod kuće – samostalno ili uz pomoć odraslih. Nakon toga opet sam im ja pročitala priču i tek tada uslijedio je zadatak – trebalo je izraditi maslačak. Okvirno smo dogovorili boju, oblik, veličinu, materijal… ali učenicima sam prepustila izbor tehnike i realizaciju.

Maslačak do struka
Tu je došlo do malog nesporazuma, ipak je riječ o prvašićima... Naime, razgovarajući o veličini maslačka, rekla sam da mora biti velik otprilike do struka.

Mislila sam pritom da će mjeriti po sebi, a učenici su mjerili po meni (!) pa su u školu donijeli velike, impozantne i stvarno prekrasne maslačke – do učiteljičina struka.

Neki su bili veći od njih samih. Taj dan opet su jako važni nosili svoj uradak i nisu se mogli nadiviti svomu, ali i tuđim maslačcima. Svatko je trebao reći nešto o djelu, što im se svidjelo, što nije, najzanimljiviji dio te s kim su i kako izrađivali maslačke. Svi smo bili oduševljeni radovima djece. Odmah smo ih izložili u holu škole, gdje još uvijek stoje i učenici ih ne daju maknuti.

Šestu su lektiru obožavali. Bila je to predivna basna o prijateljstvu „Figaro, mačak koji je hrkao” Jean-Baptistea Baroniana.

U krugu smo svi zajedno čitali, s obzirom na to da sada već znaju sva slova i dobri su čitači.

Razgovarali smo o djelu te rješavali listiće. Ovaj put mislila sam malo ostaviti i njih i roditelje na miru.

Žućo – mačak koji je orao
Ali mira nije bilo… i to zbog našeg razrednog ljubimca – ginjol-lutke mačka koja dolazi uz udžbeničku seriju „Škrinjica slova i riječi”. Naš mačak nije Figaro, zove se Žućo, ali poveznica je tu.

Žućo već mjesecima ide od obitelji do obitelji s učenicima, uživa u svim obiteljskim poslovima, izletima i drugim događanjima – ore, sadi, kosi, ide na more, na izlete, u šetnju, popravlja traktore, automobile, vozi se na romobilima, biciklima...

Jednom je čak dobio medalju na vatrogasnom natjecanju. Svi smo zaključili da je njemu baš lijepo s nama. Izvlačimo papiriće s imenima učenika i tako određujemo kada kamo ide. Obično roditelji zabilježe dolazak u obitelj i aktivnosti zanimljivim fotografijama.

Razredni album i slikovnica
Te sam fotografije razvila i složila ih u album, koji učenici oduševljeno prelistavaju te tako bolje upoznaju jedni druge. Nakon Figara došle su na red „Male priče o velikim slovima” Zvonimira Baloga. Čitali smo, učenici su crtali omiljeno slovo, a od njihovih crteža nastala je razredna slikovnica. Zadnju lektiru u prvom razredu „Pale sam na svijetu” Jensa Sigsgaarda odradili smo gledajući animirani film, čitali smo priču, razgovarali o pročitanome... Bilo je jako zanimljivih odgovora na pitanje što bi učenici radili da se nađu sami na svijetu.

Sa sigurnošću mogu reći da se učenici vesele ovakvom načinu rada, s oduševljenjem pristupaju svakoj novoj priči i čini mi se da su dobrano „uvučeni u čitanje”.

Vjerujem da će ih pamtiti i s radošću se sjećati svojih prvih susreta sa školom, čitanjem, lektirom…
– Povećana satnica Hrvatskog jezika definitivno mi daje veću slobodu baš za takve lijepe trenutke. Imamo vremena odraditi lektiru kako treba, da je učenici shvate i pročitaju, izrade nešto, i dovoljno vremena za razgovor i iznošenje mišljenja, gledanje animiranih filmova, predstava i slično. – istaknula je učiteljica Maja.