– Rat me zatekao na prvom stalnom radnom mjestu u PŠ Zorkovac Lijevi. Područna je to škola matične OŠ Slava Raškaj u Ozlju. Uvjet za dobivanje posla bio je da živim tamo gdje i radim. Tako sam se iz Karlovca preselila u trošni stančić od 49 kvadrata u Ozlju i to je postao moj dom.

Kada je počeo Domovinski rat, imala sam osam godina radnog staža, dijete od četiri godine i supruga koji je od prvog dana bio pripadnik 110. brigade Hrvatske vojske.

Rad u školi održavao se u četverorazrednoj kombinaciji i, na svu sreću, područje Ozlja nije bilo zahvaćeno ratnim teškoćama, što znači da je sve teklo normalno. Kada kažem normalno, mislim da je to bilo toliko normalno koliko je normalna bila učiteljica.

Kako je Zorkovac Lijevi udaljen desetak kilometara od Karlovca, tako sam svakodnevno slušala sirene koje su označavale početak uzbune, a još gore od toga bile su detonacije granata koje su padale na moj grad. Osjećaj je bio užasan jer su u gradu bili moji najbliži.

U mislima mi je, naravno, bio i suprug na kojega su pucali snajperisti i bio je izložen svakodnevnom granatiranju. – prisjetila se učiteljica Vlatka teških i mukotrpnih godina svoje učiteljske karijere tijekom ratnih godina.

– S obzirom na to da je Ozalj bio miran, prihvaćala sam dosta izbjegle rodbine u stan. Dolazili su iz srušenog Karlovca – neispavani, uplašeni, željni mira i mirnog života. U stanu nas je uglavnom bilo dvanaest i dva pekinezera. Kako bi tko otišao, vratio se kući u Karlovac, tako su dolazili novi.

I kuhanje i spavanje organizirali smo u stanu i u školskoj kuhinji. Ponekad smo spavali u hladnoj školi, koja se nikada nije mogla zagrijati, stisnuti na dvije strunjače. Tako je to trajalo do 1993., kada sam se vratila u svoj napaćeni grad. Mnogi su otišli i još su uvijek odlazili, a ja sam se vratila!

Usred ratnog vihora Vlatkin sin Vanja krenuo je u prvi razred. Upisala ga je u školu u Zorkovac Lijevi gdje je još uvijek radila. I tako su njih dvoje, majka i sin, svaki dan vlakom putovali u školu. Vlak je, osim osobnog automobila koji nisu imali, bio jedino prijevozno sredstvo kojim su mogli doputovati u Zorkovac Lijevi.

– Odlazeći na vlak, hodajući od tržnice do željezničkog kolodvora uz autoput, molili smo Boga da ne padne granata i da ne zasvira uzbuna. Vraćali smo se poslijepodne pod uzbunama i granatama te smo znali završiti u podrumima nama potpuno nepoznatih ljudi u Vrazovoj ulici. – prisjeća se učiteljica Vlatka.

Dane svojeg povratka u Karlovac pamti kao sretne dane – bila je sretna zbog povratka, ali i šokirana izgledom grada.

Znalo se dogoditi da je trčala u trgovinu po sina koji je kupovao sladoled, a oko njega su padale granate, ljudi ginuli, nije bio svjestan toga…

– Svaku noć spavali smo u podrumu, a drugi dan na vlak i u školu.

Iako djeca u školi nisu bila izravno pogođena ratom, rat je bio stalna i svakodnevna tema. Odgovarala sam na njihova pitanja, objašnjavala, tješila ih, učila pjevati domoljubne pjesme…

Sjećam se nemilog događaja kada je mladi čovjek iz sela poginuo kod Topuskog – to ih je sve jako potreslo. Cijelo selo bilo je u žalosti. Osim što sam održavala nastavu, morala sam odlaziti na sjednice učiteljskih vijeća u školu u Ozalj. Kada vlak nije vozio, znao me voziti suprugov otac. Jednom prilikom, na povratku u grad, na Banijskom mostu granata je pala iza našeg automobila, ali nasreću nama se ništa nije dogodilo.

– Najgore su bile noći jer smo spavali odjeveni i uvijek bismo završili u podrumu. Granatiranje VBR-om bilo je užasno.

Jednom su prilikom smrtonosne kuglice uletjele u stan, ništa se nije vidjelo, samo sam svojim tijelom zaštitila sina. Strahovi su bili ogromni, supruga sam viđala tu i tamo. Znao se samo javiti da vidi kako smo i da znamo da je on živ.

Učiteljica Vlatka kojoj zahvaljujemo što je s nama podijelila svoju priču završila je jednostavnim riječima:

Istina je, proživjeli smo strahote, ali nas je to ojačalo, probudilo inat, upornost i domoljublje.

Fotografije: privatni arhiv učiteljice Vlatke Kereković