S učiteljicom Majom Kezele i učenicima porazgovarali smo o nagradi i kako je ona utjecala na njih.

• Kada ste i kako odlučili prijaviti svoj razred na natječaj?

– Poziv na natječaj dobili smo putem službene e-adrese škole. Posebice nas je zainteresirala tematika natječaja – zdrava prehrana i važnost kretanja. Naime, na školskoj razini ove godine provodimo projekt pod nazivom „Zdravko”. Jedna od glavnih aktivnosti projekta jest skupljanje „kružića” za izradu gusjenice – iz koje nastaju predivni leptiri ako se pravilno hranimo. Projektom nastojimo potaknuti zdravu prehranu i spriječiti bacanje hrane u školi pa je zapravo i to bila glavna ideja za naziv našeg videa i imena glavnih likova.

• Koliko imate učenika? Jesu li u spotu sudjelovali svi učenici iz razreda? Ako da – zašto ste odlučili uključiti sve učenike (a ne samo nadarene „glumce”)?

– Imam 17 učenika i naravno da su sudjelovali svi učenici. Pri svakoj prijavi na natječaj nastojim uključiti sve učenike, uvijek procijenim njihove sposobnosti i najbolje strane te im nastojim pronaći ulogu u kojoj će se najbolje snaći. Moram spomenuti da ovo nije prva generacija učenika s kojom tako radim. S prethodnom generacijom također sam imala podosta uspjeha u sličnim natječajima, ponajviše u snimanju videouradaka.

Svaki je učenik na svoj način poseban i u svakom našem videu za natječaj nosi svoju važnu ulogu i time doprinosi kvaliteti filma koji snimamo. Do danas smo osvojili podosta nagrada baš na području filmske umjetnosti i uvijek su svi bili uključeni.

Nastojim time razviti samopouzdanje svih učenika i ne diskriminirati nikoga. Javljanjem na razne natječaje učenike sam dodatno motivirala u razvoju čitanja i čitalačkih sposobnosti. Kadrove koje smo snimali prilagodila sam njima, neki su se temeljili na interpretativnom čitanju, dok su drugi zahtijevali glumačke sposobnosti. Na taj sam način uspijevala uključiti sve učenike i motivirati ih za napredak u čitanju. Uvijek nastojim da apsolutno svi sudjeluju u svemu i budu dio svake nagrade i natječaja koji osvojimo.

Rad u školi za mene nije odlazak na posao već je to dio mog života, kako bi rekli „poziv” jer ne pamtim dan kad sam učenike izbacila iz glave nakon radnog vremena (vjerujem da nisam jedina, čak i za vrijeme godišnjeg odmora).

Smišljajući radnje i ideje za video, pomažu mi duge šetnje, tada imam najviše inspiracije za radnju. Naravno, inspiriraju me i tekstovi iz Alfinih udžbenika odnosno interpretacija književnih djela.

Učiteljsko zvanje nije nimalo jednostavno iako ponekad djeluje tako. Ako voliš i živiš svoj posao, on traje 24 sata dnevno. Učitelj je majka, otac, psiholog, pedagog, ponekad i medicinski tehničar.

Zapravo, nema tog zvanja u kojem se učitelj nije iskušao. Naš je posao vrlo izazovan, moram priznati nikada dosadan i zato ga vjerojatno toliko volim. Uvijek ima prostora za razvijanje i usvajanje novih znanja i sposobnosti. Učitelji razredne nastave ipak stvaraju neku vrstu temelja svojim učenicima i vjerujem da svatko pamti svoju prvu učiteljicu koja na neki način zauzima posebno mjesto u životu.

• Kako je izgledalo snimanje, tko je pomagao u produkciji, čime ste snimali, kako ste organizirali scene u kojima su djeca u svojim domovima (dnevnom boravku, krevetu…), tko je radio montažu?

– Snimanje je bilo poprilično zanimljivo. Kao što sam spomenula, ideja ne može doći istog trena, potrebno je vrijeme. Meni često dođe ideja kad „gori pod petama“, što znači da se ideje obično javljaju pri isteku rokova. Što se tiče pomoći u produkciji, nije mi pomogao nitko osim mojih učenika.

Imali smo vrlo kratak rok za snimanje jer je naravno nakon toga bila potrebna montaža. Prije dvije godine škola je nabavila profesionalni program za spajanje videa, što mi je dugi niz godina bila velika želja i nakon toga motivacija je bila jača. Sve kadrove snimam mobitelom, a nakon toga montažu radim u programu. To je između ostalog najzahtjevniji dio posla i oduzima dosta vremena.

Vezano uz scene domova, naravno da su uskočili roditelji, na čemu sam iznimno zahvalna. Prilikom svake prijave na natječaj oni vrlo kvalitetno odrade sve što ih tražim pa zaista moram napomenuti kako je suradnja s roditeljima na vrlo visokoj razini. Bez podrške roditelja vjerujem da bi većina naših uspjeha izostala. Velik su mi oslonac i podrška u svakoj ideji i projektu.

• Što Vama kao učiteljici znači ova nagrada?

– Važna mi je i ispunjava me, ne zbog mene, već zbog mojih učenika. Moja je sreća kad vidim osmijeh na njihovim licima pri objavi rezultata. Kod nas ne postoji najbolji ni najslabiji, svi smo u svemu. Svaka naša sreća i razočaranje je naše, nema tu izdvajanja. Većinu svog radnog vijeka tako radim.

Glavna mi je motivacija zadovoljstvo mojih učenika.

Što se tiče ove nagrade, do zadnjeg sam trena bila skeptična i ništa mi suvislo nije padalo na pamet, no nekako se sve posložilo, ideja je došla sama od sebe (inspirirana nekim svakidašnjim događajima) i eto, nasreću, pozitivno je završila.

Učenici redom ističu da se najviše vesele kuhanju, a tijekom snimanja ponešto su i naučili. Šimun Kiseljak kaže da mu je najsmješniji dio bio kada je Zdravko zarobio Nezdravka i dao mu jabuku, dok Jakov Kiseljak kaže kako mu je svako snimanje zabavno i najbolje mu je bilo kada su se igrali.

– Za vrijeme snimanja naučio sam da ne treba bacati hranu i da je zdravo biti vani, a ne gledati u mobitel. Treba imati snage za trčanje. Bilo mi je smiješno kad je Nezdravko pao. Najviše mi se sviđa oprema za tisuću eura. – rekao je Jan Šturbek.

Ema Jakupec kaže kako puno nauči kad snimaju video, dok Nika Bartolović misli da je najveća vrijednost videa što su u njegovu snimanju svi sudjelovali.