Odlazite li na posao s grčem u želudcu? Je li to zbog sukoba s kolegom iz zbornice ili s nadređenim? Ili se razlog nalazi u razredu s kojim ne možete pronaći zajednički jezik? Možda je riječ o nepravdi? U svakom slučaju, taj nelagodan osjećaj govori vam da ste pod stresom i vjerojatno se svatko u svom radu barem jednom uputio prema školi s takvim osjećajem.

Kada bismo navodili različite znakove ili simptome stresa, blaže i snažnije, manje i značajnije, siguran sam da bi se svaki čitatelj prepoznao u barem nekoliko njih. Riječ „stres” u kontekstu radnog mjesta sigurno je jedna od najspominjanijih u posljednjih nekoliko desetljeća.

Istraživači i praktičari koji se bave čovjekom u svijetu rada još uvijek nisu pronašli konačan odgovor na pitanje kako se riješiti stresa na radnome mjestu. A po svemu sudeći, ni neće.

Različite suvremene psihologijske perspektive slažu se oko stajališta da je stres naša reakcija na promjene u okolini odnosno u situaciji u kojoj se nalazimo. Preciznije, stres je reakcija našeg cjelokupnog organizma na situacije koje procijenimo kao prijeteće ili na situacije u kojima su zahtjevi povećani. Koliko ćemo biti „pod stresom” ovisi o tome kako procjenjujemo svoje kapacitete za nošenje s povećanim zahtjevima (imam li dovoljno vremena, sposobnosti, iskustava, pomoći drugih, materijala i pribora za rad i sl.), o tome koliko je konkretna situacija izazovna, koliko takva situacija traje te imamo li osjećaj kontrole u svemu tome. Drugim riječima, stresna reakcija koju naš organizam stvara služi tomu da možemo raditi ono što trenutno trebamo raditi, kao i za ono što nas očekuje u budućnosti. Pa i za neizvjesnost, za ono što nas možda očekuje. Ako taj čvor neugodnih osjećaja i razmišljanja sagledamo u opisanim okvirima, doista možemo zaključiti da smo stalno u stresu, barem blagom. Ili da su rjeđi trenutci u kojima nismo u stresu.

Stres je gotovo stalno prisutan u našem životu

Škola kao radno okruženje iznimno je dinamično mjesto, što znači da su nepredviđene situacije stalno prisutne. Komunikacija s barem dvadeset osoba, utvrđivanje da projektor u učionici opet ne radi, razmirice s kolegama iz kabineta, rokovi za predaju određenih dokumenata, onaj isti učenik opet ometa nastavu i slične situacije sastavni su dio svakodnevice učitelja i nastavnika. Učestalost i intenzitet takvih situacija svrstava navedena radna mjesta među ona s umjerenim i visokim razinama stresa.

Na ukupnu količinu stresa koju osoba može osjećati utječu okolnosti iz svih područja života. U ovom tekstu nastojat ćemo se usredotočiti na stresne reakcije uzrokovane radnim mjestom. No treba imati na umu da obiteljske promjene, zdravstveni problemi, problemi u socijalnim odnosima, globalni stresori, kao i oni iz šire društvene zajednice, naše osobne karakteristike i način života utječu na to kako se osjećamo i funkcioniramo.

Obiteljski događaji prirodno se prenose na naše emocije i raspoloženje

Od svih stresnih reakcija vjerojatno najlakše i najbrže osjetimo one emocionalne. Kada govorimo o poslu učitelja i nastavnika, prvenstveno imamo na umu različite anksiozne reakcije: osjećaji napetosti, zabrinutosti i straha, brige oko uspješnosti nastave i disciplinskih izazova te zahtjeva administracije i pedagoške dokumentacije. To nerijetko rezultira razdražljivošću i frustracijom koje možemo prepoznati u niskoj toleranciji na ometanje i u bržem reagiranju ljutnjom ili nervozom na određena ponašanja učenika, kolega ili roditelja.

Dugotrajnija izloženost stresu pokazuje se emocionalnom iscrpljenosti, što je ključna komponenta sagorijevanja na poslu.

U tim slučajevima možemo imati osjećaj preopterećenosti, odnosno dojam da su obaveze i zadatci koje trebamo obaviti izvan dosega naših mogućnosti i dojam da ništa ne stižemo. Zbog dugoročnije izloženosti stresu smanjuje se zadovoljstvo poslom, dolazi do promjena u motivaciji i entuzijazmu, što može biti popraćeno teškoćama u koncentraciji, čestom zaboravljivosti te u krajnjim slučajevima tugom i depresivnim raspoloženjem. Nerijetko se javlja osjećaj krivnje da ciljeve i zadatke nismo obavili dovoljno dobro ili da nismo dovoljno dobri za to radno mjesto. Sve to često rezultira povlačenjem u socijalnim odnosima, manjom spremnosti na suradnju, izbjegavanjem razgovora s kolegama i stvaranjem emocionalne distanciranosti.

Nastavnici su često pod pritiskom koji ih iscrpljuje

Spomenute emocionalne reakcije u pravilu se pojavljuju zajedno s tjelesnim i fiziološkim tegobama, posebice ako je dulja izloženost zahtjevnim i izazovnim situacijama. Tjelesne reakcije obično se ne razlikuju od stresnih reakcija u drukčijim radnim okruženjima. Najčešće su to povećana napetost i mišićni tonus (uglavnom ukočenost vrata i ramena te bolovi u leđima), glavobolje i migrene (koje su obično povezane s povećanim naporom, ‘multitaskingom’, bukom i emocionalnim pritiskom), problemi sa spavanjem (teškoće s usnivanjem, isprekidan san, buđenja značajno „prije alarma”), pojačani rad srca (i njime izazvani problemi), povišeni krvni tlak, umor i iscrpljenost (kronični umor i osjećaj manjka energije bez jasnog razloga), gastrointestinalne smetnje (žgaravica, mučnina, proljev ili zatvor), poremećaji apetita (smanjenje ili povećanje, emocionalno jedenje kada se osjećamo tjeskobno), pojačano znojenje (posebice u stresnim situacijama kao što su konflikti ili javni govor, primjerice održavanje roditeljskog sastanka), osjećaj kratkog daha, sniženi imunitet (sklonost čestim prehladama ili infekcijama, sporiji oporavak od bolesti), promjene u glasu („knedla u grlu”, suhoća usta, promuklost zbog napetosti ili čestog dugotrajnog govorenja) te tremor (posebice ruku pri intenzivnoj anksioznosti).

Pod pritiskom stresa, tijelo nerijetko reagira migrenom

Kognitivni aspekt nagomilanog stresa odnosi se na promjene u misaonim procesima koje, uz prethodno opisane reakcije, mogu značajno utjecati na kvalitetu izvođenja nastave i radnu učinkovitost. Već smo spomenuli teškoće u koncentraciji, one se odnose na smanjenu mogućnost fokusiranja na radne zadatke i laku rastresenost vanjskim situacijama ili vlastitim mislima te poteškoće u praćenju tijeka nastavnog procesa i praćenju administrativnih obaveza. Ako se češće počinje događati da se nakon umirivanja tipičnih komešanja u razredu teško usredotočujemo na nastavak sata i često imamo potrebu izaći iz učionice kako bismo došli k sebi, ili iznenada zaboravljamo što imamo u planu sljedeći sat (nakon odmora), moguće je riječ o smetenosti zbog dugotrajnijeg stresa. To je trenutak u kojem bismo trebali prepoznati ključne znakove i „stati na loptu” te istražiti što nas dovodi do takvih situacija.

Povezano s time mogu se pojaviti problemi s pamćenjem: zaboravljanje obaveza, sastanaka i rokova, smanjen kapacitet kratkoročnog pamćenja (teškoće u obavljanju više zadataka istodobno, često činjenje sitnih grešaka u radu, zbunjenost u rutinskim poslovima i sporija obrada informacija, npr. u normalnim okolnostima nije nam problem hitno poslati izvješće do kraja dana, no odjednom nas ravnateljeva e-poruka zatječe zbunjenima i potrebno nam je značajno više vremena da shvatimo što trebamo te da pronađemo vrijeme u danu za pisanje traženog izvješća).

Učitelji često osjećaju smetenost uzrokovanu dugotrajnim stresom

Lako možemo prepoznati i kognitivnu preopterećenost: osjećaj da „imam sto stvari u glavi” i „ništa ne stižem”, teškoće u donošenju odluka te smanjena sposobnost rješavanja nepredviđenih situacija u učionici ili zbornici. Pored toga može se pojaviti i negativni način razmišljanja. Ovdje najčešće govorimo o pretjeranoj samokritičnosti, sklonosti katastrofiziranju (iščekivanju najgoreg ishoda), smanjenoj mogućnosti objektivnog sagledavanja situacija u učionici i izvan nje.

Nagomilan i dugotrajan stres utječe i na smanjenje kreativnosti – teže pronalazimo i stvaramo ideje za nastavu, dolazi do neuobičajenih zastoja u metodičkom planiranju i rješavanju konfliktnih situacija u razredu.

Nepredviđene situacije u školi koje smo inače uspijevali rješavati relativno lako postupno postaju prepreke koje ne uspijevamo preskočiti. To često dovodi do kognitivnog automatizma i stvaranja rutine, odnosno da pribjegavanja „sigurnim”, tj. poznatim ili bliskim rješenjima koja često s vremenom postaju neučinkovita, a osoba se zatvara u svoju zonu udobnosti.

Opisani znakovi i simptomi stresa vrijede za većinu ljudi u većini tipičnih stresnih situacija na radnome mjestu. Zato ih trebamo sagledati kritički i pri opažanju vlastitih procesa uzeti u obzir kontekst, ali i osobne karakteristike. Neki ljudi skloniji su stresnim reakcijama u odnosu na druge, kao što su i neka radna okruženja stresnija u odnosu na druga. U prethodnom tekstu opisali smo neke najčešće karakteristike koje doprinose sklonosti stresu, primjerice perfekcionizam, kompetitivnost, izrazita savjesnost ili emocionalna nestabilnost. No unatoč tomu svatko doživljava određenu razinu stresa na svom poslu. Prilike da potpuno bezbrižni dođemo na posao vrlo su rijetke, možda ih ne bismo trebali ni očekivati. Niske ili umjerene količine stresa svakako su uobičajene i svatko od nas ima zadatak pronaći način za suočavanje s dinamikom rada u školi.

Svatko treba pronaći način suočavanja s dinamikom školskog rada

Dugotrajnija izloženost stresu i stresori visokog intenziteta rizik su za dobrobit i zdravlje, stoga je u tim situacijama važno biti svjestan rizika te na vrijeme uočiti što trebamo promijeniti u vlastitim strategijama nošenja s izazovima. Grč u želudcu s početka teksta znak je da nešto trebamo promijeniti.