U mnoštvu okupljenih žena novorođenče poseže za majkom; učenica postaje zanesena pričom poistovjećujući se s glavnim likom; liječnica shvaća da njezin pacijent ima abnormalne simptome koji upućuju na akutni infarkt miokarda; a fizičar namjerava opovrgnuti prihvaćenu kozmološku teoriju. U srži svega ljudskog učenja i izvedbe, kao i u raznim upravo opisanim epizodama, temeljna je sposobnost opažanja obrazaca koji se provlače cijelom prirodom, uključujući i onu ljudsku. Ti obrasci mogu biti intimni poput pokreta rukom, akademski važni poput čitalačke pismenosti, ključni poput učinkovite liječničke dijagnoze ili sveobuhvatni poput zakona fizičkog svemira. 

Bez sposobnosti razaznavanja smislenih obrazaca unutar toka podataka koji neprestano preplavljuju ljudska osjetila ljudi bi ostali zatvorenici u svijetu izoliranih prizora, mirisa i zvukova, nesposobni za razumijevanje ili proširivanje iskustava u vremenu i prostoru. Srećom, ljudi dolaze na svijet sa sposobnošću opažanja obrazaca unutar osjetilnih informacija koje ih okružuju, a zatim namjerno, ulažući napore, i strateški posežu za tom sposobnošću kako bi potaknuli kognitivne obrade više razine. Doduše, ta prvobitna sposobnost, koju smo nazvali relacijsko razmišljanje, može biti prilično primitivna i može se uvelike razlikovati od osobe do osobe ili od situacije do situacije, no ipak označava neurobiološku funkciju koja usmjerava razvoj ljudske percepcije i spoznaje tijekom cijeloga životnog vijeka. 

Tvrdnja da je sposobnost razaznavanja obrazaca unutar bilo kojeg toka informacija rudimentarna, pervazivna i ključna nipošto nije nova. Od filozofskih spisa Heraklita, Aristotela i Immanuela Kanta do Williama Jamesa i Johna Deweya, od geštalt-psihologije do suvremenih istraživanja u kognitivnoj znanosti i neuroznanosti, čini se da su temeljna priroda i moć relacijskog razmišljanja neporecivi. Ipak, još je mnogo toga neotkriveno o percepciji obrazaca i njezinoj svrhovitoj upotrebi. U tu svrhu novi uvidi, koji se ovdje predstavljaju, odnose se na novi korpus psiholoških istraživanja, istraživanja kognitivnih neuroznanosti i psihometrijskih istraživanja o karakteru odnosa koji se mogu spontano percipirati (tj. o relacijskom razmišljanju) i osobito o namjernom iskorištavanju prepoznavanja obrazaca za poticanje viših razina ljudskog učenja i izvedbe (tj. o relacijskom rasuđivanju). 

Relacijsko razmišljanje i rasuđivanje

Prema Peirceu (2012) opažaji, odnosno mentalni dojmovi nastali u trenutku na temelju podataka osjetilnih sustava, početna su točka svih naših rasuđivanja. Opažaji nisu izolirane, povremene ili pojedinačne pojave. Naprotiv, u svakom su trenutku naši umovi bombardirani bezbrojnim opažajima. Nadalje, ti opažaji ne jenjavaju, bez obzira na ljudsku volju, prosudbu ili znanje.

Zapravo su te konfiguracije većinom prolazni dojmovi koji ostaju uglavnom izvan ljudske svijesti, osim ako ti opažaji ne privuku pažnju ili postanu svjesno dostupni. Upravo relacijskim razmišljanjem juriš percepcija postaje prepoznatljiv ili svjesno dostupan kao uočljiv predmet ili ideja (tj. pojmovi).

Bez relacijskog razmišljanja nebrojeni opažaji ostali bi odvojeni dijelovi i nikada se ne bi spojili u dojmove ili rudimentarne oblike koji bi potencijalno mogli utjecati na ljudsku misao ili djelovanje. Uostalom, bez relacijskog razmišljanja nema mehanizma za proširenje opažaja ili za spajanje tih opažaja s konceptima u ljudskome umu.

Unatoč tomu od ljudske se izvedbe zahtijeva više nego samo oslanjanje na instinktivnija, spontanija i kratkotrajnija razlučivanja obrazaca (tj. relacijsko razmišljanje). Za postizanje trajnijih, dubljih i popularno smatranih oblika više razine kognitivnog mišljenja i izvedbe ljudi se moraju oslanjati na urođeniju sposobnost opažanja obrazaca. Mehanizam koji služi osnovnoj potrebi da se svrhovito iskoristi moć razaznavanja obrazaca jest relacijsko rasuđivanje.

Relacijsko se razmišljanje može okarakterizirati kao po prirodi kratkotrajnije, vanjsko, uglavnom bez ulaganja napora i nesvjesno. To je u suprotnosti s relacijskim rasuđivanjem, koje ima trajniju, reprezentativnu kvalitetu i koje zahtijeva napor i namjernost ljudskog uma. Iako je dublje razmatranje neurobioloških temelja relacijskog razmišljanja izvan opsega ovog pregleda, postoje brojni dokazi da se ta sposobnost, koja se javlja u prvim godinama života, brzo razvija u srednjoj i kasnoj adolescenciji. Nadalje, čini se da su određene regije mozga, ponajviše dijelovi prefrontalnog korteksa, posebno aktivne kada se djeca i odrasli bave zadatcima relacijskog zaključivanja. 

Relacijsko rasuđivanje po obliku

Patricia Alexander (2016) i njezini suradnici posvetili su se višegodišnjem istraživanju konstrukta relacijskog rasuđivanja radi pronalaženja načina za utvrđivanje njegove prirode i procjenu njegove uloge u ljudskom učenju i izvedbi. Među početnim spoznajama ističe se da velik dio recentnijih radova u kognitivnoj znanosti i neuroznanosti, iako teorijski informativan, nije u potpunosti služio potrebama istraživača na polju obrazovanja.

Nadalje, neuroznanstvena se istraživanja pretjerano oslanjaju na jedno jedino mjerilo, Ravenove progresivne matrice (popularni test inteligencije), čime se ispitivanje ograničava na samo jedan oblik (analogno razmišljanje) i samo jedan način prikaza (figuralni). Stoga su Alexander i suradnici nastojali istražiti različite oblike relacijskog rasuđivanja i osmisliti različita psihometrijski ispravna mjerila relacijskog rasuđivanja koja uključuju i figuralne i lingvističke prikaze. Također je cilj bio osmisliti mjerila koja će se moći lako primijeniti na djeci, adolescentima i odraslima, bilo virtualno ili tiskano.

Za potrebe istraživanja spomenuti su autori konstruirali instrumente za procjenu.

TORR je test oblikom figuralan i zamišljen je kao fluidnije (nespecifično) mjerilo sposobnosti relacijskog rasuđivanja. Nasuprot tomu vTORR zamišljen je kao nešto kristalniji (specifičniji) test relacijskog rasuđivanja zbog svoga jezičnog sadržaja iako novost stavki i dalje od ispitanika podrazumijeva fluidno ili fleksibilno rješavanje problema. Treće mjerilo, Test relacijskog rasuđivanja-Junior (engl. Test of Relational Reasoning-Junior), TORRjr, razvijeno je za korištenje s djecom i ranim adolescentima. TORRjr je osmišljen kao lakša verzija TORR-a i analogan je TORR-u po ljestvicama, stavkama i općem formatu.

Autori su tražili empirijske dokaze za opisane oblike rasuđivanja te su ispitivali povezanost između relacijskog rasuđivanja i izvedbe u različitim kognitivnim domenama. Ta su empirijska istraživanja po prirodi bila i in vitro i in vivo. Za studije in vitro (tj. laboratorijska ili eksperimentalna istraživanja) podvrgnuli su prethodno opisana mjerila relacijskog rasuđivanja (tj. TORR, vTORR i TORRjr) raznim analizama unutar niza akademskih domena. Analize poduzete radi utvrđivanja psihometrijskih svojstava tih mjerila, ispitivanja funkcioniranja stavki, određivanja temeljnih čimbeničkih struktura i testiranja različitih strukturnih modela relacijskog rasuđivanja. Također su istražili povezanost između relacijskog rasuđivanja i odabrane izvršne funkcije i individualnih pokazatelja razlika (npr. sposobnosti razumijevanja i vidno-prostornoga radnog pamćenja). 

Studije in vivo 

Pored tih više eksperimentalnih istraživanja, autori su istraživali relacijsko rasuđivanje in vivo, to jest unutar prirodnih okruženja koja uključuju složeno rješavanje problema. Te su studije otkrile dokaze o različitim oblicima relacijskog rasuđivanja u interakcijama između ordinirajućeg liječnika i liječnika stažista koji su uključeni u dijagnosticiranje i liječenje pacijenata. U ovom istraživanju Dumas i sur. (2015) također su pokazali da ti različiti oblici relacijskog rasuđivanja djeluju usklađeno kako bi doveli do učinkovitijih kliničkih ishoda. Jablansky i sur. (u tisku) na sličan su način identificirali prilike relacijskog rasuđivanja dok su učenici od prvog do dvanaestog razreda naglas razmišljali o obliku i funkciji više ili manje poznatih im tehnoloških alata. Ono što je bilo značajno u vezi s tom studijom nije bila samo manifestacija svih oblika relacijskog rasuđivanja čak i među najmlađim učenicima već i razlike u kvantiteti i kvaliteti rasuđivanja povezane s razinom razreda i poznavanjem određenog alata.

Relacijsko rasuđivanje po načelu

Zajedno, istraživanja relacijskog rasuđivanja in vitro i in vivo koja smo upravo opisali pridonijela su određenim uvidima o njegovoj prirodi i njegovoj važnosti za ljudsko učenje i razvoj. Prema Alexander i sur. (u tisku) o relacijskom se rasuđivanju može zaključiti sljedeće: 

● sposobnost relacijskog rasuđivanja temeljna je i pervazivna

● relacijsko rasuđivanje može se promatrati i mjeriti na različite načine

● relacijsko rasuđivanje razlikuje se ovisno o dobi, domeni i kontekstu

● relacijsko rasuđivanje podložno je oblikovanju i dȃ ga se poučiti.

Temeljno i pervazivno

Relacijsko rasuđivanje, posebno u kombinaciji sa svojim intuitivnijim, spontanijim parnjakom, relacijskim razmišljanjem, leži u osnovi svih ljudskih izvedbi – zapažanje je to koje dijele i kognitivni znanstvenici i neuroznanstvenici. Početkom dvadesetog stoljeća Spearman (1927), jedan od utemeljitelja modernog testiranja inteligencije i netko na koga je snažno utjecao geštaltizam, promatrao je ljudske intelektualne sposobnosti uglavnom u smislu percepcije obrazaca. Iza njegove potrage za jedinstvenim g-faktorom inteligencije stajali su određeni „temeljni zakoni”, uključujući zakon obrazovanja odnosa, koji se odnosi na moć prizivanja odnosa u umu.

Iako ne pokušavam argumentirati bilo koji g-faktor inteligencije, vidim određene paralele između Spearmanovih argumenata o temeljnosti percepcije i stavljanja pozornosti na obrasce te suvremenih radova o relacijskom rasuđivanju.

Jednostavno rečeno, ako pojedinci ne mogu percipirati i ne obraćaju pažnju na odnose ugrađene u osjetilne informacije koje ih neprestano preplavljuju, tada će oni nedvojbeno biti potisnuti u svijet koji se sastoji isključivo od buke ili fragmentarnih dijelova osjetilnih podataka koji nose malo ili nimalo značenja.

Iz tih je razloga relacijsko rasuđivanje nedvojbeno temeljna i pervazivna sposobnost.

Nadalje, ta temeljna sposobnost uočavanja obrazaca dovoljno je fluidna ili fleksibilna da omogući iteracije kada su problemi ugniježđeni unutar specifičnih domena (npr. inženjerstvo, matematika, medicina ili čitanje). Zbog toga, a kao što se vidi iz studija provedenih na polju medicinskih zanimanja i tehničkog dizajna, određeni oblici rasuđivanja mogu biti očitiji kada je riječ o problemima specifičnima za domenu. Međutim, ono što se u ovom trenutku ne može utvrditi jest točna priroda međuigre između domenski općih i domenski specifičnih iteracija oblika relacijskog rasuđivanja.

Ovisnost o dobi, domeni i kontekstu

Na osnovi analize svojih nalaza Alexander i suradnici zaključuju da se temeljni i pervazivni karakter relacijskog rasuđivanja ne odražava u jednoobraznosti po dobi, domenama ili kontekstima. Nigdje to nije očitije nego u transverzalnim podatcima koji su prikupljeni među učenicima od prvog do dvanaestog razreda. Kao prvo, istraživači su otkrili da, iako se relacijsko rasuđivanje javlja na svim razrednim razinama, mlađi učenici trebaju više vanjske podrške ili pomoći nego stariji učenici. Jablansky i sur. utvrdili su da je kontekst rješavanja problema važan. Konkretno, bilo je znatno više pojava analognog rasuđivanja u odnosu na ostala četiri oblika kada su predmeti koji su analizirani oblikom i funkcijom bili poznati, a ne nepoznati učenicima.

Zašto bi došlo do tih razvojnih pomaka u obrascima rasuđivanja, pitanje je vrijedno daljnjeg istraživanja. U ovom trenutku ima razloga za nagađanje da su se neki od pomaka dogodili zbog proširenja znanja i iskustava djece – u ovom slučaju o različitim tehnologijama i njihovim funkcijama. Međutim, samo proširenje znanja ne objašnjava veće oslanjanje na antiteze i antinomije među starijim učenicima u ovom istraživanju. Možda se neka objašnjenja kriju u neurobiološkim promjenama koje se događaju u srednjoj i kasnoj adolescenciji – u promjenama za koje je poznato da podržavaju sposobnost relacijskog rasuđivanja.

Mogućnost oblikovanja i poučavanja

Kao što se inteligencija pokazala promjenjivom posljedično relevantnim iskustvima, relacijsko bi se rasuđivanje isto tako trebalo smatrati podložnim oblikovanju i poučljivim. Međutim, stupanj podložnosti oblikovanju ili poučljivosti ostaje otvoren za raspravu. Primjerice, kao što je vidljivo iz transverzalne studije koju su među učenicima od 1. do 12. razreda proveli Jablansky i sur., postojali su očiti kvantitativni i kvalitativni pomaci u relacijskom rasuđivanju koji su se dogodili od djetinjstva do adolescencije, čak i u slučaju izostanka ikakvog eksplicitnog obučavanja o tim oblicima rasuđivanja.

Štoviše, postoje brojni dokazi da se izvedba analognog rasuđivanja može izravno obučiti, uključujući studije koje su Alexander i suradnici proveli s djecom i odraslima. I drugi su istraživači dokumentirali slične učinke za intervencije koje uključuju analogno rasuđivanje. Ostaje pitanje mogu li se ishodi obuke slični onima dokumentiranima za analogije očekivati i za druge oblike relacijskog rasuđivanja. Zapravo, možemo li pretpostaviti da bi se cjelokupnom izvedbom relacijskog rasuđivanja pojedinaca moglo izravno ili neizravno upravljati? Na temelju određenih dokaza, Alexander i suradnici potvrdno odgovaraju na to pitanje. Kao prvo, sada postoje empirijski dokazi da sastavni procesi analognog rasuđivanja (tj. kodiranje, zaključivanje, mapiranje i primjena) koje su autori koristili u obukama ovog oblika relacijskog rasuđivanja također leže u osnovi anomalnog, antitetičkog i antinomnog rasuđivanja. Stoga je razumno pretpostaviti da se ti isti procesi mogu koristiti kao osnova za širu obuku relacijskog rasuđivanja. Nadalje, pokazalo se da relevantne intervencije koje nisu izričito usmjerene na različite oblike rasuđivanja mogu proizvesti pomake u rezultatima TORR-a. Drugi istraživači trenutačno ispituju učinke intervencija usmjerenih na kritičko analitičko razmišljanje te na pismene argumente i na usmene rasprave.

U istraživanju provedenom na uzorku srednjoškolaca, kada su učenike na nastavi Fizike i Kemije obučavali da se uključe u istraživački razgovor (tj. da dvoje ili više ljudi razmjenjuje replike vezane uz provokativno pitanje ili problem), utvrđene su česte prilike specifičnih aspekata relacijskog rasuđivanja. Takva istraživanja plodonosni su pristupi poboljšanju relacijskog rasuđivanja učenika kada su prvenstveno usmjerena na poboljšanje kvalitete pismenih ili usmenih vještina argumentacije. 

Primjena u odgojno-obrazovnoj praksi

Kao što je ranije spomenuto, rezultati prethodnih istraživanja pokazuju da se procesi relacijskog rasuđivanja u određenoj mjeri mogu poučavati. Istraživanja također upućuju na to da se ne mogu tretirati generički, to jest da obuka relacijskog rasuđivanja ne bi trebala biti izolirana od sadržaja, u koji su učenici obično ili rutinski uključeni. Naprotiv, ima smisla da relacijsko rasuđivanje bude prirodno ugniježđeno unutar akademskih domena koje uokviruju obrazovno iskustvo učenika. Stoga budući napori da se obuka relacijskog rasuđivanja provede unutar okruženja za učenje zahtijevaju da obrazovni djelatnici prepoznaju mjesto analogija, anomalija, antiteza i antinomija u nastavnim predmetima koje predaju – bilo da su ti predmeti jezik, povijest, matematika ili prirodoslovlje.

Nadalje, sami učitelji moraju biti upoznati i moraju se snalaziti sa svim oblicima relacijskog rasuđivanja i njihovim manifestacijama u kontekstu obrazovanja.

Isto tako obrazovni djelatnici na svim razinama odgojno-obrazovne prakse moraju postati modeli relacijskog rasuđivanja.

Od onih koji ne rasuđuju relacijski, kao naviku uma, ili onih koji se ne upuštaju u relacijsko rasuđivanje, kao način djelovanja, ne može se očekivati promicanje relacijskog rasuđivanja kod onih čiji akademski razvoj nastoje poticati. Posljedično, čini se da put do poboljšanog relacijskog rasuđivanja kod učenika mora poći od učitelja i obrazovnih sustava koje ti učitelji i njihovi učenici sačinjavaju.

Naslov izvornika: Relational thinking and relational reasoning: harnessing

the power of patterning.

Autorica izvornika: Patricia A. Alexander, Odsjek za ljudski razvoj i kvantitativnu metodologiju, Sveučilište Maryland, College Park, MD, SAD.

Priredio: Ivan Alagić, dipl. psiholog.