Razlikovnost ili diferencijacija jedan je od temeljnih pojmova kada je riječ o odgojno-obrazovnoj praksi u području darovitosti. Ideja o uvođenju sadržaja i pristupa različitih od standardnih ili uobičajenih sadržaja i pristupa proizlazi iz prirode i osobina darovitih učenika. Već smo u više navrata opisivali što je darovitost, no podsjetimo se glavnih osobina darovitih učenika.

Zajednička karakteristika svih darovitih pojedinaca bez iznimke su iznadprosječne intelektualne sposobnosti. Bilo da je riječ o općim ili specifičnim sposobnostima, one tim pojedincima omogućavaju postizanje iznadprosječnih rezultata u određenom području učenja ili rada, a njihova su postignuća relativno dosljedna i trajna.

Pored iznadprosječnih sposobnosti suvremena stajališta uzimaju u obzir i motivaciju i kreativnost kao ključne karakteristike darovitih pojedinaca. To znači da će daroviti učenici imati izražene interese za određene predmete ili predmetna područja, da će biti uporni i posvećeni zadatcima i ciljevima koji su pred njima te da će imati snažnu potrebu stvarati novost – istraživanjem ili izražavanjem vlastitih ideja. Iz navedenih osobina proizlaze specifične odgojne i obrazovne potrebe darovitih učenika. Kada govorimo o školskom kontekstu, opisane potrebe najčešće vidimo kao potrebe za složenijim i izazovnijim sadržajima i aktivnostima kakve su u standardnim predmetnim kurikulima obično zastupljene u manjoj mjeri. Standardni programi rada u predmetima namijenjeni su učenicima prosječnog razvoja, a oni čine većinu. Za manji broj učenika takav način rada nije optimalan – učenicima s teškoćama u razvoju i darovitim učenicima – zato je potrebno prilagoditi nastavne sadržaje njihovim mogućnostima.

Važno je prilagoditi nastavne sadržaje mogućnostima učenika

Razlikovnost podrazumijeva prilagodbu nastavnih sadržaja tako da se gradivo i aktivnosti kvalitativno razlikuju u odnosu na standardni kurikul. Drugim riječima, ne tražimo više nego drukčije. 

Kako postići to „drukčije”? Koji god pristup odabrali, smjer koji trebamo slijediti jest dizajniranje kurikula i osmišljavanje aktivnosti koje će kod učenika angažirati više kognitivne procese. Obično govorimo o kritičkom mišljenju, kreativnom mišljenju i rješavanju problema. Aktivnosti koje odgovaraju tim pretpostavkama često mogu zahtijevati proces poučavanja koji se neće odvijati od sata do sata, koji će uključivati samostalni rad učenika ili rad u posebnoj skupini, projektni rad, dodatnu pripremu nastavnika, drukčije kriterije vrednovanja i sl. 

Najrašireniji pristup u kreiranju razlikovnosti u radu s darovitima jest obogaćivanje.

Ovdje možemo razlikovati proširivanje i produbljivanje nastavnih sadržaja. Proširivanje se odnosi na uvođenje novih sadržaja i tema bliskih sadržajima koje obrađujemo u redovitom kurikulu. To se ne odnosi na primjerice zadavanje svih zadataka iz udžbenika ili nastavnog listića, dok ostatak razreda rješava samo pojedine zadatke. Na primjer, nakon rada s prirodnim brojevima daroviti učenici mogu se upoznati s negativnim brojevima ili nakon obrade godišnjih doba može uslijediti individualni istraživački projekt o određenim klimatskim fenomenima. 

Najrašireniji pristup u radu s darovitima je obogaćivanje nastave

Produbljivanje se odnosi na dubinsko obrađivanje onih tema kojima se bavimo u redovitom programu. To ćemo najlakše postići promjenom odgojno-obrazovnih ishoda u temi kojom se bavi čitav razred. U tom će se slučaju daroviti učenici istom temom baviti na način koji će zahtijevati složeniju kritičku analizu ili rješavanje problema. Ovdje govorimo o većoj konceptualnoj dubini, složenijim odnosima i svojstvima te višim kognitivnim procesima. Ako uzmemo naš matematički primjer, nakon obrade prirodnih brojeva daroviti učenici mogu se baviti izučavanjem svojstava prirodnih brojeva (npr. asocijativnost ili distributivnost) ili istraživanjem kada i zašto neka svojstva ne vrijede (npr. kod dijeljenja). 

Proširivanje i produbljivanje odnose se na razlikovnost sadržaja. Pored toga razlikovnost uključuje i razlikovnost u pogledu načina učenja (primjena npr. istraživačkog, problemskog, projektnog učenja i dr.), razlikovnost u pogledu produkata učenja (npr. eseji, konstrukcije, istraživanja, umjetnički radovi, digitalni projekti i sl.) i razlikovnost u pogledu tempa (npr. ubrzano napredovanje, rad unaprijed, fleksibilno vrijeme za zadatke, djelomično preskakanje sadržaja i dr.).

U takvim okolnostima učitelj ili nastavnik nema ulogu izvora ili prenositelja znanja nego je mentor ili facilitator – osoba koja će učenike navoditi i usmjeravati u istraživanju novih tema i područja. Jednako tako učitelj ima zadatak stvarati okruženje u kojem će učenici imati prilike za učenje i stjecanje iskustava na složenijoj razini.

Glavni dokumenti koji čine uporište i okvir u osmišljavaju i realizaciji pristupa u radu s darovitima jesu Pravilnik o odgoju i obrazovanju darovite djece i učenika (MZOM 2025) i Smjernice za rad s darovitom djecom i učenicima (MZOM 2022).

Osnovna je ideja novih perspektiva u obrazovanju darovitih: da se programi namijenjeni darovitima ne realiziraju jedinstvenim nego individualiziranim kurikulom. On se treba temeljiti na prethodno utvrđenim specifičnostima učenika: sposobnostima, interesima i potrebama.

Prema spomenutim dokumentima naš individualizirani kurikul koji izrađujemo imat će nekoliko rubrika: ishodi učenja (što daroviti učenik treba postići), pristup učenju i poučavanju (metode i način rada), produkti učenja (čime ili na koji će način učenik pokazati što je naučio), tempo učenja (fleksibilnost u primjeni ubrzanja ili obogaćivanja) i okružje učenja (različiti oblici rada). „IK za darovite” najčešće se ostvaruje u okviru redovite nastave, međutim može se realizirati i radom u odgojno-obrazovnoj skupini darovitih učenika, samostalnim radom darovitog učenika ili primjerice radom s mentorom. Iz toga možemo zaključiti da individualizirani kurikul nije zaseban program nego prilagodba standardne nastave osobinama i potrebama darovitog učenika. 

Individualizirani kurikul je prilagodba redovne nastave darovitima

Najčešća ograničenja razlikovnih programa u radu s darovitima uvjetovana su nedostatnim resursima i manjkom kompetencija. Učitelji i nastavnici uglavnom kao razloge navode nedostatak vremena i opterećenost drugim poslovima, velike razrede, nedovoljnu profesionalnu educiranost o darovitima i administrativna ograničenja kurikula. Međutim, istraživanja među praktičarima pokazuju da se većina spomenutih čimbenika može prevladati kvalitetnim planiranjem rada i organizacijom škole. No uvođenje razlikovnosti u radu s darovitima od iznimne je važnosti za njihov akademski i osobni razvoj. Razvoj dosade i gubitka motivacije česta je posljedica manjka razlikovnih ili naprednih aktivnosti. Takve pojave događaju se već u razrednoj nastavi, što za posljedicu može imati razvoj rezignacije i negativnog stava prema školi i učenju. Nemotiviranost darovitih učenika za sudjelovanje u nastavi nerijetko rezultira ometanjem i pojavom problema u ponašanju – što dovodi do podbacivanja u školskim postignućima. Krajnji slučajevi doprinose riziku od potpunog odustanka od školovanja.

U tom smislu razlikovnost i razvijanje raznolikih naprednih programa u školi čine optimalno okruženje gdje će učenici imati pristup izvorima specifičnog znanja, prilika za stjecanje iskustava i razvoj talenata.