Kada su najavljene kao novi predmet u hrvatskim školama koji će uz Prirodoslovlje i Društvo i zajednicu učiti svi prvašići u šezdeset dvije škole uključene u eksperimentalni program „Osnovna škola kao cjelodnevna škola”, Praktične vještine nekako su imale status „trinaestog praseta”, okarakterizirane kao nešto nepotrebno, nevažno, suvišno…

„Sad još i to! Kao da to ionako ne radimo!” bili su neki od komentara dijela učitelja, a predmetu nisu bili naklonjeni ni mediji. Nekako je najglasnije odjeknuo naslov „Učiteljice će s djecom peći palačinke” i on je imao prilično negativnu konotaciju (i interpretaciju).

Dio stručne javnosti smatrao je da je riječ o nepotrebnoj igrifikaciji i svaštarenju u školi, na neki način i degradiranju struke, stekao se dojam da je uvođenje Praktičnih vještina korak natrag, a ne naprijed u obrazovanju i društvu. S druge pak strane dio javnosti i struke koji je zagovarao uvođenje „novog domaćinstva” pozivao se na važnost rada rukama potkrepljujući svoje stavove citatima Marije Montessori koja tvrdi: „Ruka je fini i u svojoj strukturi komplicirani organ koji omogućuje inteligenciji ne samo da se manifestira, već i da uđe u posebne odnose s okolinom: čovjek, možemo reći, svojom rukom preuzima okruženje i transformira ga, vođen inteligencijom, ispunjavajući tako svoju misiju u velikoj slici svemira.”

Razvoj divergentnog mišljenja

Činjenica je da nas je komfor u kojem živimo zajedno sa svim čarima moderne tehnologije nekako sve, pa i djecu, odmaknuo od potrebe da nešto radimo rukama. Istina je, današnja djeca ne moraju znati zapaliti vatru, plesti i vesti, no to ne znači da ne moraju znati misliti. A upravo je rad rukama moćan alat za učenje o sebi i svijetu!

Zanimljivo, predmet Praktične vještine u prvoj se inačici trebao zvati Rad rukama. Rad rukama nesumnjivo razvija divergentno razmišljanje, odnosno sposobnost da se proizvede niz alternativnih rješenja za određeni problem. Zbog toga se kaže da je važno da djeca prvo nauče misliti rukama.

O iskustvu i dojmovima nakon prve nastavne godine provedbe predmeta u prvom razredu osnovne škole razgovarali smo s učiteljicom razredne nastave Ivanom Škorvagom iz OŠ Ivana Gorana Kovačića iz Velike koja je sa svojim učenicima realizirala propisanih trideset pet sati Praktičnih vještina i pristala je biti „kritički prijatelj” Alfina udžbenika „Spretno dijete od glave do pete 1” ističući nam dobre i loše strane, dajući hvalevrijedne informacije i preporuke iz neposrednog rada s učenicima istodobno prateći i bilježeći njihove reakcije na novi nastavni predmet i udžbenik.

• Koja su bila Vaša očekivanja od predmeta Praktične vještine, je li bilo početnih strahova i nejasnoća prije početka provedbe programa CDŠ?
– Sam naziv Praktične vještine upućivao je na to da će učenici nešto izrađivati. Početnih strahova u vezi kurikuluma nisam imala osim onoga, koji je stalno prisutan, da neću imati čime raditi. Mi učitelji dosad smo uvijek bili osuđeni sami kupovati materijal za rad s učenicima, pa je taj strah ostao. Mnoge nejasnoće nestale su nakon edukacije za učitelje koji ulaze u eksperimentalnu provedbu Cjelodnevne škole koja je prije početka provedbe održana na državnom stručnom skupu u Osijeku.

• Kada ste počeli s poučavanjem predmeta, Vašim prvašićima sve je bilo novo, pa i Praktične vještine. A Vama?

– Meni se predmet jako svidio. Shvatila sam ga kao jedan sat „rekreacije” učenika, a da nije Tjelesna i zdravstvena kultura. Za mene, ali i za učenike, ovaj je predmet bio pravo osvježenje u radu.

• Je li ovo predmet samo za učiteljice „hobistice” ili je riječ o predmetu potrebnom svima? Što smatrate njegovom najvećom vrijednosti i jeste li primijetili promjene (napredak) u nekim vještinama tijekom rada?
– Učenicima se svidio predmet i uživali su u zadatcima. Cijele godine bilježila sam reakcije učenika, a one su bile izrazito pozitivne. Predmet je potreban svima, pogotovo djeci jer većini nedostaju vještine koje se stječu upravo „izrađivanjem rukama”. Nekoć su djeca prije polaska u školu mnogo više rezala, lijepila, bojila, crtala... Danas učenici ne znaju zalijepiti, izrezati, obojiti, trgati na komadiće. U radu su nestrpljivi, rijetko ili nikada to prije nisu radili, nije im zanimljivo, teško im je… I baš su zato Praktične vještine izvrstan nastavni predmet za razvoj spomenutih vještina i učenje u različitim aktivnostima.

Radom i angažmanom na izrađivanju različitih predmeta oni na neki način rade i izgrađuju sebe – svoju upornost, strpljenje, finu motoriku, samopouzdanje… A sve to doživljavaju kao igru, opuštanje i rekreaciju – potpuno nesvjesni da zapravo uče.

• „Spretno dijete od glave do pete” naziv je Alfina udžbenika i radne bilježnice za Praktične vještine. Koliko Vam je to pomoglo u radu – jesu li zadatci bili iskoristivi za učenike?
 – Zadatci u udžbeniku i radnoj bilježnici izvrsno su osmišljeni i prilagođeni učenicima prvog razreda. Najviše je bilo rezanja i bojenja, što je današnjim generacijama najpotrebnije jer se slabo ili uopće ne susreću sa škaricama prije polaska u prvi razred.

Svi zadatci, a posebno praktične vježbe iz radne bilježnice „Spretno dijete od glave do pete” sjajna su i vježba za razvoj fine motorike.

Neki su učenici držali škarice svega nekoliko puta prije polaska u školu, kako su tvrdili, da se ne porežu. Bojenje kod većine učenika na početku prvog razreda bilo je neuredno, neprecizno. To se jako popravilo. Zadatci i praktične vježbe iz radne bilježnice bili su odličan poticaj za razvoj mašte i kreativnosti kod učenika, a posebno zadovoljstvo bila je igra tvorevinama koje su sami izradili poput papirnatih lutkica za odijevanje, tamburina, hranilice za ptice…

Sve što su izradili na nastavi Praktičnih vještina učenici su s veseljem primjenjivali u neposrednoj stvarnosti. To je itekako utjecalo na razvoj njihova samopouzdanja i samopoštovanja – bili su ponosni na sebe i svoj rad, dobili su jasnu (i brzu) poruku da se upornost i strpljivost isplate.

U udžbeniku i radnoj bilježnici sviđa mi se pristup po načelu od jednostavnog k složenom. Napredak je vidljiv, pogotovo pred kraj nastavne godine. Vidi se urednost u rezanju, bojenju, lijepljenju...

• Imate li ideje, prijedloge za poboljšanje? Smatrate li možda da se ovaj predmet ne bi trebao ocjenjivati sumativno?

– Mislim da je važno i dalje osmišljavati slične zadatke i vježbe, primjerene dobi, razvoju i znanju učenika jer se do sada pokazalo da kod učenika bude osjećaj uspjeha, zadovoljstva, napretka.

Smatram da predmet treba sumativno vrednovati jer samo vrednovanje u njima izaziva motivaciju da budu bolji i time ih potiče na uspješnost.

Često sam razmišljala o vrednovanju Praktičnih vještina, ali i nekih drugih nastavnih predmeta, koje možda ne bi trebalo vrednovati brojčanom ocjenom. Čini mi se da to ipak ne bi bilo dobro jer bi učenici nakon nekog vremena počeli raditi tek toliko da odrade, bez previše truda jer nema „nagrade”.

Kad im se jasno objasne zadatak i kriteriji vrednovanja, to im je kao smjernica i vjetar u leđa da se moraju potruditi i nastojati što bolje napraviti.

To je važno za budućnost – na taj ih način oblikujemo, gradimo i odgajamo u buduće liječnike, učitelje, frizere... što god odluče postati. Važno je, naravno, razvijati i intrinzičnu motivaciju da bismo gradili uspješno društvo.