– Ponekad nije loše malo otići i pogledati što rade susjedi. U našem slučaju to se pokazalo pravim potezom. Među svim razredima u našoj školi vladaju prijateljsko raspoloženje i suradnja te često odlazimo jedni drugima u goste, na izložbe radova i slično. Jedan takav odlazak u razred kolegice Vjeke kako bismo pogledali njihove povijesne projekte razbuktao je maštu učenika mog razreda i već drugi dan naša se Leonarda pojavila u školi odjevena kao Ivana Brlić-Mažuranić, prošetala je školom i izazvala opće divljenje. Učiteljica Vjeka predložila nam je da se prijavimo na Alfin natječaj i eto – tako je sve počelo. – ispričala nam je učiteljica Andrea Matoković čije su poduzetne i kreativne učenice Mia Znidarčić, Leonarda Popijač, Teodora Ciglar, Jana Čengija, Ana Kadić i Mara Gašpar u samo nekoliko dana postale znamenite žene Marija Jurić Zagorka, Ivana Brlić-Mažuranić, Slava Raškaj, Katarina Zrinski, Dora Pejačević i Jagoda Truhelka. Mentorica je, dakako, bila njihova učiteljica Andrea Matoković, a učiteljici Vjeki Bibić Štuli pripala je uloga snimateljice.

Ideja sinula noću

Učiteljica Andrea razmišljala je kako u projekt uključiti što više zainteresiranih učenika, a ideja se (kako to obično biva) rodila noću.

Učiteljica je (kako to mudri ljudi obično rade) u blokić koji uvijek stoji pored kreveta zapisala ideju, točnije dvije riječi: povijesna čajanka. Sve je ostalo – povijest.

– Ujutro sam jedva pročitala napisano, ali je mozak brzo proradio te smo s velikim entuzijazmom u razredu počeli planirati što ćemo raditi. Zamislili smo da novinarka Marija Jurić Zagorka intervjuira poznate žene za svoj „Ženski list”. Mia (Zagorka) se odlično snašla postavljajući pitanja i vodeći razgovor. Mama Ivana uskočila je pripremivši odjeću, nakit i naslovnicu „Ženskog lista”. Ana je bila samouvjerena Dora Pejačević, prava banska kći. Napravila je i kartonsku violinu s gudalom za veću vjerodostojnost. Mama Željka iskazala se krasnim čipkanim stolnjakom, pobrinula se za odjeću i frizuru. U pozadini filma slušamo glazbu Dore Pejačević. Teodora se u ulozi Slave Raškaj snašla kao riba u vodi. Čak i fizički nalikuje svjetloputoj, svjetlookoj Slavi Raškaj. Mama Kristina pobrinula se za frizuru. Obje su se rastrčale gradom u potrazi za odgovarajućom odjećom ozaljske slikarice. Najteže je bilo odglumiti tugaljiv izraz lica jer je, naravno, tijekom probe sve bilo jako smiješno. Jana je sama odabrala ulogu Katarine Zrinski. Tekst je svladala besprijekorno, a takve su bile i odora i frizura. Mama Ljubica sve nas je počastila tortom. Mara je odabrala Jagodu Truhelku. Ona se i najviše angažirala oko Čajanke. – ispričala je učiteljica Andrea.

Bakin posuđeni porculan

Mara se povremeno za potrebe projekta izložila riziku. No čini se da već sada zna kako bi bez rizičnih pothvata mnoge velike ideje ostale samo – ideje.

– Kad je učiteljica rekla da ćemo organizirati čajanku, od uzbuđenja nisam mogla zaspati. Odmah sam nazvala baku. Bakina kuća krije milijun tajni. Znala sam da ću kod bake naći sve što mi treba. Tako je i bilo.

– Baka je imala stari porculanski set za čaj. Savršeno! I odjeću, šešire, marame… Sve što mi treba! Mama je poludjela kad je vidjela što sam sve donijela kući. Kad je otišla u trgovinu, potajno sam sve stvari unijela u auto. Ujutro, kad me odvezla u školu, nije mogla vjerovati što sam sve iskrcala iz auta. Dobro da je bilo puno ljudi oko nas pa nije vikala na mene, samo se smješkala kroz zube. Ipak, na kraju je shvatila da se sve isplatilo. – ispričala nam je Mara i dodala kako, za razliku od mame, nije baš sigurna što tata o svemu misli jer su mu za potrebe snimanja čajanke pojele sav med.

Učenica Teodora, koju odmilja zovu Tedi, kaže da je učiteljičin poziv na čajanku bio „najbolji poziv ikad”!

– Tko bi propustio čaj s tolikim važnim damama? A ja? Ja ću imati najbolju ulogu! Ja sam Slava Raškaj! I nemam teksta! Samo uživam u čajanci! Od uzbuđenja sam mami jedva objasnila što mi sve treba i zašto! Slava Raškaj, u filmu zvana Raška, tijekom snimanja samo je sjela pored svojih prijateljica i uživala!

Sreća uz čaj s limunom

Snimanje je održano 10. travnja 2024. i trajalo je nekoliko sati. Sjele su za okrugli stol, pripremili su sve rekvizite, pustili glazbu Dore Pejačević, a učiteljica Vjeka uhvatila se kamere.

– Meni je čajanka sa znamenitim ženama bila fantastična. Najviše sam se smijala kad me Zagorka (Mia) stalno zvala Marija umjesto Ivana. Osjećala sam se jako posebno i lijepo u svojem kostimu Ivane Brlić-Mažuranić. Mogu reći da sam puno naučila o drugim znamenitim ženama. Shvatila sam i da treba biti dobar i slijediti svoje snove! – rekla nam je Leonarda.

Učiteljica o svemu kaže:

– Prva snimka prošla je kao i prvi mačići. Zagorka je Mažuranićku nazvala Marija, na što su svi prasnuli u smijeh! Ni drugi pokušaj nije bio bolji: Truhelku je uhvatila amnezija! No treća sreća! Učiteljica Vjeka uspjela je snimiti sve odjednom. Bez ijednog reza. Svi su bili usmjereni na svoj dio iako je već bio šesti sat nastave. U jednom je trenutku gotovo sve propalo jer se na vratima učionice pojavilo bučno društvance. Brzim trkom ipak je spriječen njihov ulazak na „filmski set”. – ispričala je učiteljica Andrea i dodala da je nakon Zagorkine odjave odjeknuo veliki pljesak.

– Bile smo jako sretne. Cure su se raskomotile pa smo navalile na tortu, kolačiće i, naravno, popile smo čaj s limunom. Navečer sam se kod kuće poigrala montažom uvoda i odjave te smo nakon nekoliko dana u razredu imali svečanu pretpremijeru. – završila je učiteljica.

Ugodno druženje, zavidno znanje

Razgovor s pobjednicama natječaja otkrio je jednu ne tako neočekivanu činjenicu – baš sve djevojčice slažu se oko toga da su tijekom snimanja uživale u zajedničkom vremenu, druženju, smijanju i uživanju u velikim količinama čaja s medom.

Neke su otkrile što će biti kad odrastu, pa će tako Mia, koja je glumila Zagorku, biti „piskinja” jer piše jako dobre priče i kreativna je.

No jednako tako razgovor s učenicama tijekom dodjele nagrade pokazao je zavidno znanje povijesnih činjenica, okolnosti, društvenih procesa koji su se u tom vremenu odvijali i utjecali na živote znamenitih žena. Čini se da su, igrajući se i snimajući, ušle mnogo dublje i otišle mnogo dalje od planiranoga. A naučile su podosta i o svojoj učiteljici Andrei. Nekoliko puta zamolile su me da i to napišem. Pa evo što su rekle:

Učiteljica kao medvjedić dobra srca

– Znamo da naša učiteljica ovo nije morala raditi, ali je radila jer je prihvatila našu ideju. Svjesni smo koliko je dodatnog truda uložila. Naša učiteljica uči nas nekako toplo, ne samo uz pomoć udžbenika i radne bilježnice, nego puno više. Sigurne smo da i ona ponekad mora izbrojiti do pet u sebi da se smiri, ali nikada ne viče na nas. Kada joj izložimo neku ideju, ona nam kaže da je moramo razraditi. Strpljiva je i brižna. Poduzela je sve da uspijemo u svemu.

Znamo da ćemo se odlično snaći u petom razredu! Naša učiteljica je medvjedić dobra srca, ali čovjek.

– Između velikog broja kvalitetnih radova koji su pristigli na Alfin natječaj bile ste favorit od početka. Uz odličnu ideju, sjajnu kostimografiju, glumu i općenito dojam najviše je do izražaja došlo vaše zajedništvo. Drago mi je da ste otkrile kako znamenita žena može biti svaka žena te u ovom projektu napravile korak prema njegovanju naše povijesti, kulturne baštine i identiteta. – rekla je učenicama i učiteljicama škole prilikom dodjele nagrada u školi Božana Sliško, izvršna urednica za Povijest u izdavačkoj kući Alfa.

Pobjednički video možete pogledati ovdje.