Podbacivanje je pojava koja je posljedica interakcije više različitih čimbenika. Ako govorimo o obrazovanju darovitih učenika, podbacivanjem opisujemo rezultate onih učenika koji ne ispunjavaju svoje potencijale ili ne angažiraju većinu svojih kapaciteta za postizanje školskog uspjeha. Slučajevi neuspjeha darovitih učenika prisutni su u praktički svim demografskim, etničkim ili kulturološkim skupinama (Karaduman 2013). To znači da su ‘podbacivači’ prilično heterogena populacija, posebice ako uzmemo u obzir psihološke i socijalne uzroke neuspjeha. Istraživači i praktičari obično razlikuju dvije vrste podbacivanja: relativno i apsolutno. Relativno podbacivanje možemo opisati kao postizanje neuspjeha u nekim akademskim područjima – jer u pojedinima učenik postiže očekivani uspjeh. S druge strane apsolutno podbacivanje označava neuspjeh u svim akademskim područjima. Ta je vrsta podbacivanja iznimno riskantna jer njegova konačna posljedica može biti odustajanje i izlazak učenika iz školskog sustava.

Apsolutno podbacivanje može dovesti do napuštanja školskog sustava

Zašto dolazi do podbacivanja? Na prvom su mjestu osobni čimbenici, uglavnom uzrokovani neskladom, tj. asinkronijom između emocionalnog i kognitivnog razvoja koji može uzrokovati probleme u emocionalnoj ravnoteži te neprilagođeno ponašanje i probleme u društvenom životu (Cross 2011).

Kognitivni razvoj darovitih učenika u pravilu je nekoliko koraka ispred razvoja očekivanog za dob, dok je emocionalna zrelost na razini vršnjaka, što nerijetko rezultira teškoćama u stvaranju povezanosti s vršnjacima.

Također može stvoriti krivu percepciju nezrelosti u ponašanju darovitih učenika. 

Ovdje je važno spomenuti emocionalnu preosjetljivost (uz druge vrste preosjetljivosti) koja također može uzrokovati probleme u društvenom ponašanju (Alias et al. 2013), rezultira specifičnom strukturom osobnosti (Lacasse 1999 u: Pfeiffer i sur. 2018), određenim poremećajima i deficitima – kao što je ADHD/ADD (McCoach i sur. u: Pfeiffer i sur. 2018) – te utječe na vrijednosti i stavove (Siegle i McCoach u: Pfeiffer i sur. 2018).

Različite vrste preosjetljivosti mogu dovesti do poteškoća u ponašanju

Pokazuje se da učenici koji podbacuju u školskim postignućima imaju neke zajedničke karakteristike. Najčešće psihološke osobine koje su u pozadini neuspjeha uglavnom se odnose na teškoće u motivaciji, samoregulaciji i vlastitoj percepciji.

U prvom redu to je niska akademska samopercepcija, koja se odnosi na negativnu sliku o vlastitim sposobnostima za učenje i napredovanje u školi, uvjerenja da su drugi sposobniji i sumnje u vlastite intelektualne kapacitete. Zatim niska samoučinkovitost koju kod učenika najbolje možemo prepoznati u uvjerenjima da nisu sposobni uspješno izvršiti školske zadatke i koja rezultira izbjegavanjem uključivanja u nastavne aktivnosti. Niska samomotivacija i motivacija odnose se na nedostatak unutarnje (intrinzične) motivacije za učenje i angažman u školskim aktivnostima. Učenik ne doživljava školu kao mjesto osobnog razvoja, često uči zbog ocjena i pasivan je za vrijeme nastave.

 Učenici koji podbacuju u školi imaju neke zajedničke karakteristike

Kada je riječ o stavovima, značajnim se pokazao vanjski atribucijski stil. Za razliku od unutarnjeg atribucijskog stila u kojem osobe svoje uspjehe i neuspjehe pripisuju vlastitim sposobnostima i zalaganjem, učenici koje karakterizira vanjski atribucijski stil pripisuju svoje uspjehe i neuspjehe vanjskim čimbenicima kao što su primjerice sreća, naklonost učitelja, sudbina i sl.

Negativan stav prema školi i učiteljima može značajno utjecati na školske ocjene jer trud i zalaganje izostaju zbog uvjerenja da je primjerice škola nepravedna i besmislena.

Takva uvjerenja često dovode do otpora i nepovjerenja prema učiteljima i nastavnicima, do sukoba s vršnjacima te do izostajanja i izbjegavanja školskih obaveza. Naposljetku, niska samoregulacija i nerazvijene metakognitivne vještine označavaju sposobnost učenika da organizira, kontrolira i nadgleda svoje znanje, zadatke i cjelokupan proces učenja. Ako učenik ne zna kako pristupiti učenju ili kako zapamtiti komplicirane informacije, razumljivo je da će provjere znanja pokazati neuspjeh.

Osim toga razlozi za neuspjeh mogu se pronaći u neskladu i nedostatku podrške obitelji (narušeni odnosi ili financijski izazovi) te u društvenim čimbenicima kao što je politika škole prema obrazovanju darovitih učenika: pridaje li škola značaj obrazovanju darovitih učenika, stvaraju li se prilike za istraživanje ili stvaranje na kompleksnoj razini, koje su izvannastavne aktivnosti posvećene darovitim učenicima i sl. Jednako tako govorimo o neambicioznost učitelja i nastavnika u radu s darovitim učenicima: nastoji li učitelj razviti individualizirani kurikul u skladu s učenikovim potrebama, smatraju li učitelji i nastavnici rad s darovitima samo dodatnim poslom, nastoje li učenika usmjeriti u druge aktivnosti izvan učionice, pokazuju li zanimanje za razvoj talenata kod darovitih učenika i sl. 

Jesu li potrebe darovite djece dovoljno prepoznate i podržane u školama?

Ako uzmemo u obzir samo nekoliko možebitnih čimbenika podbacivanja, lako se zaključuje da je gotovo nemoguće osmisliti univerzalni pristup potpore za primjerice grupu neuspješnih darovitih učenika u nekoj školi. Svaki učenik dolazi u školu sa svojom „prtljagom problema” i samim time nameće se individualizirani pristup u tretmanu učenikovih potreba radi omogućavanja prilika za razvoj specifičnih kompetencija kako bi učenik postigao optimalni školski uspjeh. Glavne intervencije pri susretu s inteligentnim učenicima koji loše stoje s ocjenama u prvom se koraku neće nužno odnositi na postizanje odličnog uspjeha.

Ako pogledamo prethodno navedene psihološke čimbenike koji utječu na podbacivanje, možemo zaključiti da bi se naše djelovanje prvenstveno trebalo fokusirati na osvještavanje vlastite vrijednosti i vlastitih talenata kod učenika, na osvještavanje smisla razvoja vlastitih talenata i na smanjivanje negativnosti stava prema školovanju.

Kada se te stvari promijene, pojavit će se iskra motivacije i potom možemo utjecati na istraživanje učenikovih područja interesa i na izgradnju samoregulacije. Izvrsne ocjene nisu uvijek prioritet u radu s darovitima, posebice ako je riječ o učenicima koje prate izazovi, teškoće ili rizici u razvoju i ponašanju. Izvrsne ocjene i druga postignuća jesu nešto čemu, općenito gledano, u školi težimo, no dobrobit svakog učenika u konačnici je naš osnovni zadatak. 

U konačnici, dobrobit svakog učenika naš je temeljni zadatak

Reference:

Cross, T. (2011). On the Social and Emotional Lives of Gifted Children. Prufrock Press Inc. Alias A., Rahman S., Majid R., Yassin S. (2013) Dabrowski’s Overexcitabilities Profile among Gifted Students. Asian Social Science. 9(16).

Karaduman, B. G. (2013). Underachievement in gifted students. International Journal on New Trends in Education and Their Implications, 4, 165–172.

Pfeiffer, S. I., Shaunessy-Dedrick, E. & Foley-Nicpon, M. (Eds.). (2018). APA handbook of giftedness and talent. American Psychological Association.