Ako talent shvaćamo kao sustavno razvijene kompetencije u nekom području, tada možemo zaključiti da dodatni sadržaji za učenje moraju biti pažljivo odabrani i svrsishodni.

U školskom i izvanškolskom obrazovanju rad s darovitim učenicima pretpostavlja osmišljavanje posebnog, naprednog kurikula. Takvi kurikuli mogu proširivati standardni školski kurikul ili mogu uključivati domene koje nisu tipično akademske, tj. školske.

Škole kao ustanove u svom radu najčešće primjenjuju dodatnu nastavu i izvannastavne aktivnosti kao prostor u kojem darovitim učenicima osiguravaju naprednije nastavne sadržaje i aktivnosti te prilike za razvijanje talenata. U tom bi prostoru kurikul za darovite učenike, kao što je već spomenuto, trebao biti organiziran na određeni način. Pri dizajniranju takvog kurikula valjalo bi se voditi određenim smjernicama.

Izvannastavna aktivnost kao prostor za razvijanje talenata

Struktura. Premda se kurikuli namijenjeni darovitim učenicima najčešće odvijaju izvan 45-minutne strukture klasične nastave, i takav kurikul treba biti isplaniran i pomno organiziran. Sadržaji, teme, vježbe i druge aktivnosti u procesu učenja ili tijekom školske godine trebaju biti smisleno povezani i trebaju voditi prema unaprijed određenom cilju učenja. Konkretno, kada započinjemo planirati rad s darovitim učenikom, ustvari počinjemo planirati individualizirani kurikul koji će sadržavati ciljeve, razlikovne teme razrađene po jedinicama ili satima te utemeljene na specifičnim ishodima.

Kompleksnost. Razlikovni odnosno individualizirani kurikul trebao bi biti kompleksan i izazovan. Treba obuhvaćati teme, fenomene, termine i metode rada koji su manje tipični za standardnu nastavu. Cilj je potaknuti više kognitivne procese: kritičko-analitičko mišljenje, kreativnost, dubinsko učenje i postizanje uvida. To podrazumijeva uvođenje apstraktnih pojmova, obradu složenih fenomena i rješavanje realističnih problema. Ako radimo na vještinama, cilj nam je postići više razine automatizacije, izvedbe i virtuoznosti. To možemo potaknuti kompleksnijim, dobro izbalansiranim sadržajima koji će učenicima predstavljati izazov. Konkretno, kompleksnost možemo postići uvođenjem produbljivanja umjesto ubrzavanja (npr. analizom uzročno-posljedičnih veza, istraživanjem paradoksa i kontroverzi i sl.), uvođenjem apstrakcije i konceptualnog povezivanja (povezivanjem pojmova iz različitih predmeta i domena, uopćavanjem principa i sl.), dubinskim istraživanjem, slojevitim zadatcima (osnovno – analiza – sinteza – kreativnost) ili uvođenjem neizvjesnosti ili dvosmislenosti (korištenje nepotpunih podataka, nepostojanje jasnog rješenja, suprotstavljenost perspektiva i sl.).

Kompleksnost možemo postići uvođenjem produbljivanja

Interesi. Napredni kurikul trebao bi se planirati u okviru učenikovih interesa. Bilo da je riječ o široj domeni, nastavnom predmetu ili potpodručju, korisno je provjeriti učenikovu motivaciju i interese, što bi učenik htio naučiti, na čemu ćemo raditi, što ćemo istraživati i sl. Područja interesa trebala bi se u što većoj mjeri istražiti i identificirati, a ne pretpostavljati. U tu svrhu najčešće se primjenjuje mapiranje interesa, analiza slobodnih aktivnosti, intervjui, ankete, popisi za provjeru, natječaji i dr. Proces učenja, prema tome, započinje područjem interesa ili specifičnom temom te završava akademskom kompleksnošću.

Područja interesa trebala bi se istražiti analizom, intervjuima ili anketama

Fleksibilnost i tempo. Pri planiranju razlikovnog i individualiziranog kurikula valja imati na umu da ovakav način rada ne mora biti organiziran kao klasični nastavni proces. Bavimo se kompleksnim sadržajima koji će povremeno biti krupan zalogaj učenicima bez obzira na to što imaju visoke sposobnosti. S druge strane neke će teme, sadržaje ili vještine učenici usvojiti vrlo brzo. Zato ovakav način rada zahtijeva od učitelja ili nastavnika fleksibilnost i pripremu određene „zalihe” sadržaja te praćenje učenikova tempa napredovanja. To bi značilo kontinuirano praćenje učenikova napretka i predviđanje dolaska do ključnih točaka. Kod tih točaka korisno je primjerice ponuditi više opcija u kojem smjeru nastavljamo ili potaknuti učenika da predloži vlastitu viziju nastavka procesa učenja.

Rješavanje problema. Iskustva u obrazovanju darovitih učenika pokazala su da se najbolji rezultati u razvijanju (akademskih) talenata postižu kada se učenici uključe u rješavanje problema. Pritom je važno da problem oko kojeg će se graditi proces učenja bude optimalan i realističan. Učenici su motiviraniji ako je riječ o problemu koji su sami prepoznali u svojoj okolini, bilo da je riječ o školi ili lokalnoj zajednici u kojoj žive. Zadatak učitelja ili nastavnika ovdje je organizirati istraživačko ili problemsko učenje, osigurati izvore znanja, kontakte sa stručnjacima i alate primjerene učenicima bez obzira na činjenicu da su daroviti. Najčešći su pristupi u praksi projektno učenje, problemsko učenje ili primjerice obogaćivanje prema Renzullijevu SEM modelu.

Učenici su motiviraniji, ako je riječ o problemu koji su sami prepoznali u svojoj okolini

Otvorenost. Zadatci i aktivnosti predviđeni razlikovnim ili individualiziranim kurikulom pretežno bi trebali biti zadatci otvorenog tipa odnosno aktivnosti koje zahtijevaju divergentno i eksploratorno mišljenje. Kada pred učenike postavljamo zadatke koji nemaju predvidljivo ili očekivano rješenje, nego vlastito (originalno) rješenje, tada učenike stavljamo u okruženje u kojem moraju primijeniti svoje kreativne potencijale, viziju i maštu. Dakako da će to od učitelja ili nastavnika zahtijevati posebne naputke, usmjeravanje i kriterije vrednovanja, ali cilj poučavanja u tom je smislu pomoći učeniku da donese vlastito originalno rješenje koje će se temeljiti na određenim znanjima i vještinama. To podrazumijeva da će različiti učenici napredovati različitom brzinom, ovisno o prethodnim iskustvima i ne trebamo očekivati da će svi učenici na jednak način ili u isto vrijeme postizati očekivane ishode.

Autonomija. Iznimno je važno u posebnim kurikulima njegovati dječju samostalnost i autonomiju. Za razliku od samostalnosti (kada učenik nešto radi sam), autonomija podrazumijeva mogućnost odlučivanja o tijeku, brzini i smjeru procesa učenja. Na taj način učenik nije prisiljen cijeli proces ili projekt završiti sam, nego procjenjuje što mu je u određenom trenutku potrebno za idući korak: nova informacija ili izvor znanja, savjet ili pomoć, određeni alat ili materijal, nova vještina i sl. Ovaj aspekt možda je i presudan u razvoju akademskog samopouzdanja i pozitivne slike o sebi. S obzirom na to da učenici tek počinju ovladavati istraživačkim ili stvaralačkim kompetencijama, uloga učitelja i nastavnika ovdje se odnosi na pomoć u strukturiranju i planiranju rada te na poticanje učenika na nadgledanje, samoregulaciju i refleksiju o napretku u procesu učenja.

Produkti. Svaki proces istraživačkog ili problemskog učenja ili stvaralačkog procesa trebao bi rezultirati nekim produktom, nečime što učenik može objektivno analizirati i evaluirati. Bilo da je riječ o malom znanstvenom radu, maketi broda, plesnoj koreografiji ili radiodrami, učenik bi trebao imati osjećaj da su njegovi trud i rad u prethodnom razdoblju vodili do određenog, realnog cilja i da jedna etapa tu završava. U ovom trenutku učenik može evaluirati vlastiti rad, usporediti što se promijenilo u odnosu na početnu točku rada i uvidjeti u kojem će smjeru ići nastavak procesa učenja. Drugim riječima, proces učenja trebao bi završiti nečim konkretnim i opipljivim, što je povezano s prethodno spomenutim rješavanjem realističnih problema. To daje posebnu težinu i značaj cjelokupnom procesu jer kod učenika stvara snažan osjećaj da radimo nešto konkretno i činimo stvarne promjene u svijetu koji nas okružuje.

Učenje treba završiti konkretnim rezultatom kako bi učenici osjetili da stvarno mijenjaju svijet oko sebe

Kada pogledamo navedena načela, možemo uočiti da je suština naprednih programa omogućiti učenicima pristupanje problemu „kao odrasli” i na taj način, neizravno, uče. U fokusu nam treba biti ono što bi učenici mogli u odnosu na ono što trenutno mogu. Razlika između tih dviju razina jest prostor rasta i upravo prostor u kojem trebamo djelovati. Uradci i produkti odnosno rješenja problema koja će učenici stvarati vjerojatno se neće moći realno uspoređivati s rješenjima istog problema koja bi osmislili profesionalci i stručnjaci, no za učenika ima osobno značenje. U konačnici, naglasak je na učenju, a ne izričito na kvaliteti produkta. Razumljivo je da ni jedan uradak ili produkt neće biti konačni ni posljednji. Sve će to biti koraci u razvoju talenata i višim razinama vještina koje se ipak nalaze negdje u budućnosti. Bez obzira na to što daroviti učenici imaju iznadprosječne sposobnosti, i u ovom slučaju trebamo planirati jedan korak unaprijed. Možda dva.