Pod pojmom ovisnosti dugo se u stručnoj literaturi, ali i u široj javnosti, podrazumijevala samo ovisnost o kemijskim supstancijama, no danas pojam ovisnost obuhvaća i širok spektar aktivnosti odnosno određenih oblika ponašanja.

Svim je ovisnostima zajedničko to da aktiviraju sustav nagrađivanja u mozgu koji je uključen u potkrepljivanje ponašanja i stvaranja pamćenja.

Na taj sustav u prvom redu djeluju „prirodne” aktivnosti nagrađivanja poput hranjenja, zaljubljenosti, spolnog odnosa itd. koje aktivacijom sustava dovode do pojačanog lučenja neurotransmitera dopamina, što u konačnici osjećamo kao ugodu. Jednako tako aktivaciju sustava nagrađivanja izazivaju i psihoaktivne tvari poput alkohola, kokaina ili heroina, ali i određena ponašanja kao što su kockanje ili igranje videoigara.

Razlika u djelovanju između prirodnih aktivnosti nagrađivanja i patoloških ponašanja (odnosno psihoaktivnih tvari) jest u intenzitetu aktivacije tog sustava i intenzitetu osjećaja ugode koji se pojavljuje. Igranje videoigara, kockanje, alkohol djeluju trenutno i snažno na lučenje dopamina u sustavu za nagrađivanje, a kao posljedica pojavljuje se intenzivna i jaka ugoda. Naš mozak pamti sve lijepo i ugodno što nam se dogodilo i što je vezano uz našu omiljenu tvar, pa tako i navedena intenzivna ugoda ostaje zapamćena. Uzastopnim aktiviranjem tog puta dolazi do različitih promjena u mozgu i vremenom se razvija navika odnosno gubitak kontrole, potreba za većom količinom i jaka žudnja baš za tom tvari ili ponašanjem. 

Kako je navedeno, posljednjih je godina sve veći klinički i znanstveni interes usmjeren na prepoznavanje i definiranje ponašajnih, odnosno bihevioralnih ovisnosti kao novih dijagnostičkih kategorija ovisnosti u kojima ne postoji psihoaktivno sredstvo, već kliničke slike čini specifični oblik ponašanja. Znanstvenici koji se bave proučavanjem ponašanja vjeruju da svaka aktivnost koja stimulirajuće djeluje na osobu može postati adiktivna, odnosno da se može razviti ovisnost o toj aktivnosti te da se promjena ponašanja poput kockanja, igranja videoigara ili pretraživanja interneta, iz navike u ponavljajuće i prisiljavajuće ponašanje, može smatrati početkom razvoja ovisnosti.

Kada govorimo o ovisnosti o ponašanju, danas postoji dovoljno znanstvenih dokaza i provedenih istraživanja koja potvrđuju dvije aktivnosti o kojima se može razviti ovisnost: kockanje i igranje videoigara. Osim tih oblika ponašanja sve je veći broj istraživanja koja analiziraju i ovisnost o kupnji, vježbanju i seksu, no za koja još uvijek postoji dvojba treba li ih uvrstiti među bolesti ovisnosti ili u kompulzivne poremećaje.

U kliničkoj slici ovisnosti o ponašanju mogu se primijetiti sljedeći simptomi i znakovi: određena aktivnost postaje najvažnija u nečijem životu i dominira nečijim razmišljanjem (preokupacije i kognitivne distorzije), emocijama (žudnja) i ponašanjem (deterioracija socijalizirajućeg ponašanja), zatim modificiranje raspoloženja (djelovanje određene aktivnosti koristi se kao metoda suočavanja), tolerancija (aktivnost je potrebno izvoditi dulje vrijeme odnosno u većoj količini da bi se postiglo zadovoljstvo), apstinencijske smetnje, sukobi s okolinom i relapsi, kojima opisujemo tendenciju vraćanja ranijim obrascima određenih aktivnosti nakon razdoblja apstinencije ili kontrole određenog ovisničkog ponašanja. Nedvojbeno je područje ponašajnih ovisnosti iznimno izazovno, od samog definiranja poremećaja do liječenja, odnosno tretmana.

Prvo se postavlja pitanje o tome gdje je granica između zdrave navike i problema.

Ovdje je važno reći kako je razlika između zdravog entuzijazma i ovisnosti o ponašanju u tome da zdravi entuzijazam doprinosi kvaliteti života, a ovisnost je u velikoj mjeri narušava. Iako je liječenje ovisnosti o ponašanju složen proces u kojem i danas postoji dosta otvorenih pitanja, liječenje daje rezultate i moguće je značajno pomoći osobi koja je ovisna, ali i bliskim osobama iz njezine okoline. Sâm predmet ovisnosti u velikoj mjeri čine svakodnevna, zdrava i često poželjna ponašanja i aktivnosti kao što su upotreba interneta, kupnja, bavljenje sportom i sl. Uzimajući u obzir da je jedan od temeljnih postulata u liječenju ovisnosti apstiniranje, tj. odmicanje od sredstva ovisnosti (najčešće psihoaktivne tvari), postavlja se pitanje je li to moguće kada je riječ o bihevioralnim ovisnostima. Je li moguće u potpunosti izolirati pojedinca od interneta te očekivati da uspješno studira, radi, ostvaruje kvalitetne odnose i sl.?

Osim liječenja postoje i neke preporuke koje mogu provesti pojedinci u okolini ovisnika o ponašanju kako bi olakšali svoju situaciju, ali i kako bi potaknuli ovisnika na promjenu. Uvijek je potrebno naglasiti da ponašanje ovisnika utječe na vas i na to kako se osjećate, važno je ovisniku postaviti jasne granice kojima ga se može motivirati da se javi na liječenje (istodobno se na taj način brinemo i o drugim članovima obitelji), treba prestati s pokrivanjem i opravdavanjem ovisnika, a kada je moguće – dobro je uključiti i druge bliske osobe u cijeli proces te je u konačnici korisno informirati se o tome gdje potražiti pomoć.