Mašta je jedan od nezaobilaznih kotačića u mehanizmu našeg uma. Kotačić je to koji se gotovo nikada ne zaustavlja u svojoj vrtnji. Razmišljajući o tome kakvi smo i kakvi bismo htjeli postati, sanjareći o željama, planirajući radne zadatke, smišljajući ideje, šale i laži, tonući u sjećanja i strahujući u tjeskobnim trenutcima, mi u određenom smislu maštamo. Biti maštovit znači moći zamišljati stvari koje trenutno ne postoje ili se trenutno ne nalaze ispred nas. Što su te slike i ideje u našem umu neobičnije i nevjerojatnije, to je naša mašta bujnija. Mašta je isprepletena ideacijom i ako je usmjerimo prema nečemu novom i korisnom, zavrtjet ćemo drugi, susjedni kotačić vlastitog uma. Kreativnost je jedna od osobina ključnih za prilagodbu svakodnevnim okolnostima. Ima ulogu u preživljavanju i pojedinca i zajednice. Svaki put kada se nađemo u situaciji za koju nemamo rješenje, taj kotačić pokušava stvoriti nešto novo i korisno. Suvremene definicije opisuju kreativnost kao kapacitet osobe da stvara produkte koji su novi i prilagodljivi kontekstu u kojem se osoba nalazi (npr. Lubart i sur. 2012). Kreativnost je uvijek vezana uz proces rješavanja problema i uvelike ovisi o konkretnoj domeni odnosno o specifičnom području znanosti, umjetnosti, tehnologije ili svakodnevice.

 Biti maštovit znači moći zamišljati stvari koje trenutno ne postoje

Dječju kreativnost ne možemo jednostavno uspoređivati s kreativnošću odraslih. Neke kreativne ideje osnovnoškolaca ili srednjoškolaca mogu doista biti impresivne, no mnogi stručnjaci smatraju da djeca ne mogu biti kreativna. Spomenuto je stajalište uistinu kontroverzno jer neki drugi autori smatraju da su upravo djeca jedina istinski kreativna. No ako dječje kreativne procese pokušamo objasniti općim definicijama kreativnosti, u tome nećemo uspjeti. Prva razlika odnosi se na namjeru. Naime, kreativnost odraslih više je ciljana, namjerna i planirana te usmjerena na konkretne problemske situacije, dok se dječja kreativnost više temelji na slobodnoj ekspresiji unutarnjeg svijeta.

Drugo, za razliku od dječje kreativnosti, kreativnost odraslih obilježena je domenom odnosno područjem znanja iz kojeg proizlaze profesije i ekspertnost.

Drugim riječima, odrasli bolje poznaju specifičnu domenu, raspolažu znanjima i iskustvima koja djeci nisu dostupna i samim time mogu stvoriti optimalnija rješenja. Primjerice, osnovnoškolac može biti iznimno vješt u pripremi slastica i može osmisliti recept za novi kolač, no pitanje je poznaje li taj učenik aktualne trendove u kulinarstvu, okolnosti suvremenog slastičarstva i događanja na tržištu slastica. To je razlika između svakodnevne i profesionalne kreativnosti. 

Tu razliku možda najbolje objašnjava teorija četiriju C (c od engl. creativity) Kaufmana i Beghetta (2009). Navedeni autori razlikuju četiri vrste ili faze razvoja kreativnosti. Sve započinje razinom mini-c, osobnom ili razvojnom kreativnošću. Mini-c odnosi se na osobne uvide, interpretacije i nova shvaćanja koja osoba razvija dok uči ili razmišlja. Premda ovu razinu ne možemo, uvjetno rečeno, smatrati pravom kreativnošću, spomenuti uvidi i interpretacije obilježeni su novošću i time te spoznaje imaju obilježja kreativnosti. Mini-c razina kreativnosti nužno ne mora biti vidljiva drugima i povezana je s maštom i osobnim značenjem. Primjerice, možemo je prepoznati kada učenik prvi put razumije gravitaciju ili neki drugi fenomen, kada zamisli vlastitu metaforu kako bi shvatio neku ideju ili kada smisli vlastiti način vođenja bilješki u bilježnici. 

Prethodno spomenutu svakodnevnu kreativnost označavamo malo-c. Riječ je o kreativnim idejama i rješenjima koje svatko od nas stvara u svakodnevnom životu. To su rješenja i produkti koji su vidljivi drugima u našoj okolini i drugi ih mogu prepoznati kao nešto novo i korisno.

Malo-c karakterizira praktičnost i vezana je uz rješavanje problema, u školi, na poslu ili kod kuće: ako izmislimo recept od namirnica koje su nam preostale u hladnjaku, smislimo učinkovit raspored namještaja u malom prostoru ili napišemo pjesmu, stvorili smo novosti koje možda nisu revolucionarne, ali označavaju promjene u našem životu.

U školi možemo vidjeti malo-c kada primjerice učenik smisli vlastitu strategiju za računanje, kada izradi tablicu kako bi lakše riješio problemski zadatak ili kada predloži podjelu zadataka pri grupnom radu. Smišljanje i izmišljanje originalnih priča, likova, prizora i konstrukcija također pripadaju malom-c. Kotačići dječje kreativnosti okreću se na razinama mini-c i malo-c.

Prethodno smo spomenuli domene, ekspertnosti i profesionalnu kreativnost. Razina Pro-C svojstvena je stručnjacima i profesionalcima koji u svom radu stvaraju inovacije koje su prepoznate i imaju određeni utjecaj na profesionalnu zajednicu. Ovdje bi spadao naš primjer s kolačem, kao i svi drugi primjeri stručnjaka čija kreativna rješenja kolege prepoznaju, primjenjuju, oponašaju i sl. Prvi ozbiljniji kontakt s ovom razinom kreativnosti učenici imaju kada iskorače iz općeg obrazovanja i zapute se u specijalizirano obrazovanje, primjerice u strukovnim umjetničkim školama, na fakultetima i sl. Zrelu razinu profesionalne inovativnosti postići će nakon stjecanja specifičnih znanja, iskustava i ovladavanja domenom. Posljednja razina koju postižu doista rijetki pojedinci ima oznaku Veliko-C i ovdje govorimo o osobama i njihovim ostvarenjima o kojima čitamo u enciklopedijama i udžbenicima. Riječ je o eminentnoj kreativnosti koja znanstvenim, umjetničkim, socijalnim ili tehnološkim ostvarenjima izaziva korjenite promjene u društvenim zajednicama pa i civilizacijama. Uređaj s kojeg čitate ovaj tekst primjer je takvih ostvarenja.

Prvi kontakt s Pro-C učenici imaju kada prijeđu u specijalizirano obrazovanje

Većina odraslih, čak i u okviru svojih profesija, zadržava se na razini malo-c. Svoju kreativnost usmjeravaju na kvalitetnije obavljanje posla, razvijanje stručnosti itd. Manji broj ljudi uspijeva profesionalizirati svoju osobnu kreativnost i svojim idejama utjecati na strukovnu zajednicu i domenu. Školski kurikuli i aktivnosti koje promiču kreativno stvaralaštvo, istraživanje i rješavanje problema odvijaju se na razinama mini-c i malo-c, i na toj razini trebale bi se zadržati u planiranju rada.

Kako objasniti razlike iz primjera s početka? Zašto većina učenika stvara slične crteže ili priče, dok tek pojedini stvaraju neobične i maštovite crteže i priče? Odgovor na to pitanje nije jednostavan, no pokušat ćemo ga objasniti pomoću pet čimbenika. Prvenstveno, kao što je slučaj s drugim karakteristikama naše osobnosti, različite osobe imaju različite predispozicije. U ovom slučaju govorimo o različitom kreativnom potencijalu kod djece. Genetske predispozicije, rano učenje i izloženost poticajnom okruženju rezultiraju time da neka djeca s većom lakoćom mogu smisliti i realizirati neuobičajene ideje. Neka djeca jednostavno imaju potrebu izražavati vlastite zamisli.

Kod mlađe djece ta potreba dominira među većinom, ali kako odrastaju, tako su sve manje sklona slobodnom izražavanju ideja.

Istraživanja pokazuju da se kritično razdoblje događa oko desete godine kada većina djece počinje usvajati konformistički način razmišljanja i stav prema svijetu, što je u suprotnosti sa slobodnim izražavanjem i realiziranjem vlastitih ideja. Što vrijeme više odmiče, to smo skloniji primjenjivati i predlagati rješenja koja će naići na odobravanje našeg socijalnog okruženja, a vlastite ideje ostavljamo skrivene u ladicama. Što smo stariji, čini se, to više vrednujemo učinkovitost i manje smo skloni riskirati.

S time je povezan drugi čimbenik, a to je svojevrsna hrabrost koja je potrebna za kreativno djelovanje. Nove i neobične ideje i uradci često su predmet kritike. Stoga kreativne osobe imaju, ili tek trebaju razviti, otpornost i spremnost na primjedbe i odbacivanje njihovih ideja. Inovacije koje se previše razlikuju od postojećeg stanja u tom području gotovo uvijek zahtijevaju argumentiranje i uvjeravanje socijalne okoline da prepozna njihovu vrijednost. Nerijetko javnost nije spremna za nova rješenja te ih prepoznaje i uvažava tek s vremenskim odmakom. U takvim slučajevima obično govorimo o osobama koje su bile „ispred svog vremena”, primjerice van Goghova umjetnost bila je prepoznata kao kreativna i vrijedna tek nakon njegove smrti. Prema tome, možemo se zapitati koliko je onih sličnih crteža ili priča o proljeću moglo biti drukčije samo da se autor odvažio napisati nešto što nije nikada napisao, a umjesto toga odlučio je napisati priču „onakvu kakve priče o proljeću trebaju biti”? Da je napisao nešto originalno.

Kreativne osobe trebaju razviti otpornost i spremnost na primjedbe

Originalnost se često smatra sinonimom za kreativnost. Kreativnost je složeniji proces od toga, no originalnost je zasigurno jedna od njezinih glavnih značajki i jedan od izvora ideja u procesu divergentnog mišljenja. Originalnima smatramo ideje koje su rijetke, neobične ili jedinstvene.

Originalnost kod učenika najčešće možemo prepoznati u idejama i uradcima rijetkima i netipičnima za uzrast pa tu možemo svrstati maštovite crteže i priče o proljeću iz uvoda.

Originalnost je jedan od glavnih ideirajućih procesa divergentnog mišljenja (Guilford 1950, Torrance 1974). Pokretač velikog broja ideja u našem umu jest fluentnost. Taj aspekt divergentnog mišljenja možemo prepoznati kod učenika koji, rješavajući primjerice zadatke otvorenog tipa, mogu doći do brojnih rješenja. U našem slučaju neki učenici s lakoćom mogu nacrtati više crteža i napisati više priča na zadanu temu. No neki će učenici napisati nekoliko različitih priča o istoj temi. Jedna će priča biti napisana u prvom licu, druga će se temeljiti na onomatopejama, treća će imati bajkovite ili fantastične elemente. Taj aspekt divergentnog mišljenja čini fleksibilnost i označava sposobnost promatranja problema ili zadatka iz različitih perspektiva i razmišljanje „izvan okvira”. Naposljetku, posljednji kotačić prema spomenutom modelu divergentnog mišljenja jest elaboracija. Ona označava sposobnost razrađivanja i nadograđivanja ideje. U svakodnevnom radu elaboraciju možemo prepoznati kod učenika koji na različite načine mogu argumentirati vlastitu ideju ili je opisivati i razvijati u mnoštvu detalja. U našem su primjeru elaborirani uradci priče koje sadrže brojne detalje bilo da je riječ o fabuli, opisima, likovima i sl. Učenici koji se ističu u tim vještinama imaju veći kreativni potencijal i možemo ih uključiti u primjerice aktivnosti i programe kreativnog stvaralaštva, istraživanja, inovacija i sl.

Neki učenici s lakoćom mogu nacrtati više crteža i napisati više priča na zadanu temu

Posljednji čimbenik koji može činiti razliku između nemaštovitih i maštovitih uradaka jest iskustvo. Učenici koji stvaraju neobične i nekonvencionalne crteže i priče vjerojatno imaju iskustva u crtanju, slikanju ili pisanju sličnih radova. Vježbanjem, pokušavanjem iznova, istraživanjem i eksperimentiranjem s izrazima i elementima mali autori uviđaju mogućnosti koje postoje u domeni primjerice literarnog stvaralaštva. Poznavanje više „smjerova kretanja” u pisanju izgrađuje kreativnost u pismenom stvaralaštvu. Isto vrijedi za bilo koju drugu domenu umjetnosti, znanosti, tehnologije itd. Nakon usvajanja osnovnih principa pisanja priča mladi će autori stvarati vlastite varijacije tih principa. Nove ideje stvaraju varijacije, a u improvizacijama se krije osobni stil.

Učenici koji stvaraju neobične crteže vjerojatno imaju iskustva u crtanju

Kreativnost se najčešće pripisuje umjetničkim područjima, zanimanjima pa i školskim predmetima. Međutim, ona je sveprisutan fenomen u svim ljudskim djelatnostima. U konačnici, živimo u vremenu tehnoloških inovacija koje gotovo svakodnevno mijenjaju naš način života. Zašto je važno u školama poznavati prirodu kreativnosti i razvijati programe koji je promiču? Kreativnost je važan dio razvoja, posebice ako je promatramo kao obilježje osobnosti i kao čimbenik prilagodbe. Različitim situacijama uspješnije ćemo se prilagođavati i napredovati što smo spremniji učiti i kreirati vlastite inovacije. Koliko god inovacije bile male i neprimjetne, učenici bi trebali steći osjećaj da nešto samostalno stvaraju, da čine iskorake u svom razvoju. To je od posebne važnosti u izgradnji slike o sebi, samopoštovanja te osobnog i akademskog samopouzdanja. Uloga je škole stvoriti poticajno okruženje koje će djeci omogućiti prilike za testiranje svojih zamisli. Suvremena obrazovna praksa pokazuje da se programi koji promiču kreativnost trebaju temeljiti na istraživanju, izražavanju, empatiji i mašti. Takvi će programi tolerirati pogreške, pružati prilike za kretanje iznova, ohrabrivati i stvarati pozitivan stav prema ulaganju truda u realizaciju vlastitih ideja. I to se ne odnosi samo na učenike koji su iznimno maštoviti. Kotačić maštovitosti nije jednako velik kod svakog od nas, niti se okreće istom brzinom. No svi kotačići koje imamo trebaju se okretati.

Učenici bi trebali steći osjećaj da nešto samostalno stvaraju

Reference:

Guilford, J. P. (1950). Creativity. American Psychologist, 5(9), 444–454.

Kaufman, J. i Beghetto, R. (2009). Beyond big and little: The Four C model of creativity. Review of General Psychology, 13, 1–12.

Lubart, T., Besançon, M. i Barbot, B. (2012). Evaluation of Potential Creativity – manual. Paris: Hogrefe, France.

Torrance, E. P. (1974). Torrance Tests of Creative Thinking: Norms-Technical Manual. Lexington, MA: Ginn.