Marijana Cerovec učiteljica je razredne nastave, a posljednjih devetnaest godina ravnateljica OŠ Podturen. Škola ima 320 učenika raspoređenih u tri područne škole i jednu matičnu. Ukupno imaju 23 razredna odjeljenja. Uključivanje u projekte ovoj školi nije strano – dvadeset pet posto učenika pripada romskoj nacionalnoj manjini te škola provodi niz programa kojima pruža dodatnu pomoć i podršku u ostvarivanju ciljeva osnovnoškolskog obrazovanja.

CDŠ kao mogućnost za razvoj

– S obzirom na to da velik broj naših učenika živi u socijalno deprivirajućoj sredini, na školi je dodatna zadaća učenja životnih vještina, znanja, samoostvarenja i pomaganja u vertikalnoj prohodnosti te ranjive skupine u odgojno-obrazovnom sustavu. Na taj način sprečava se njihovo diskriminiranje i društveno marginaliziranje. Cjelodnevnu školu vidjeli smo, između ostalog, i kao mogućnost zadržavanja svih spomenutih uhodanih programa, odnosno nadopunjavanje nekim specifičnim ili novim programima. – rekla nam je ravnateljica s kojom smo razgovarali na našu inicijativu, suprotno mišljenju dijela javnosti kako o Cjelodnevnoj školi „u naručenim intervjuima smiju govoriti samo ravnatelji”. A povod je bila nagrada za Ljetni kamp engleskog jezika kojom su nagradili učenike koji su se istaknuli u – dobroti, pristojnosti i empatiji.

• Zašto ste se uključili u Eksperimentalni program „Osnovna škola kao cjelodnevna škola”? 

– Imam pozitivan stav prema poslu. Ravnateljica sam devetnaest godina, po struci učiteljica razredne nastave. Za prijavu na natječaj imali smo sve uvjete: nastavu u jednoj smjeni, blagovaonicu, kuhinju… i što je najvažnije – pozitivan stav.

Odluku o uključivanju nismo donijeli preko noći niti „na prvu”. Više smo puta o svemu razgovarali kao kolektiv, u početku je zainteresiranost bila velika, nakon prvih negativnih medijskih natpisa poljuljala se, no na kraju smo se odlukom većine prijavili u eksperiment. Prezentacije za roditelje održala sam ja jer nisam htjela izlagati svoje djelatnike mogućim neugodnostima.

Roditelji učenika jesu suradnici u odgoju, no obrazovne politike i odluke donose obrazovni stručnjaci.

• Što vam je dobro donijela prva godina provođenja eksperimentalnog programa?

– Iz razgovora s kolegama, a uvidjela sam to i sama, čini se da se više cijeni razredništvo, da je napokon prepoznata vrijednost posla razrednika i općenito posao učitelja. Povećana je satnica za poslove razredništva i time je postignuto pravednije raspoređivanje zaduženja učitelja. Nisam sklona praksi da se sve i svašta proglašava nastavom i ulazi u zaduženje da bi se popunila satnica. Učitelj je učitelj, a nastava je nastava. Mislim da je ovom promjenom otvoren put da se stvari stave na pravo mjesto. Jedna je od promjena i zapošljavanje učitelja tjelesne i zdravstvene kulture. Neke učiteljice razredne nastave dobro su prihvatile to što više ne predaju tjelesni, neke su žalosne, to je uvijek tako. No, u svakom slučaju, mislim da je veća satnica TZK-a dobra za sve, a onima koji su dobili posao naravno da je drago zbog toga. 

Najveće veselje svakako su satovi Praktičnih vještina – bilo da su to prvi koraci prvašića u tom novom predmetu koji je došao u Cjelodnevnu školu, bilo da je riječ o praktičnoj nastavi unutar postojećih predmeta za koju sada zbog veće satnice napokon ima vremena, a kvaliteti njezine izvedbe svakako pridonosi i veća opremljenost škole, mogućnost odlazaka na više terenskih i izvanučioničkih nastava. 

Poboljšanje materijalnih uvjeta – od opremanja škole i kabineta, edukacije učitelja, izvanučioničkih i terenskih nastava, nabavke kombi-vozila za prijevoz učenika, što je uvelike izjednačilo mogućnosti za sve naše učenike (jer sada i učenici iz područnih škola mogu dolaziti na aktivnosti) – istaknula bih kao najveću dobrobit Cjelodnevne škole. Svakako kao dobru i pozitivnu stvar izdvajam zapošljavanje socijalnog pedagoga i kuharice, koji imaju pune ruke posla. 

Najvećom vrijednošću Cjelodnevne škole smatram to što smo svi mi koji sudjelujemo u njoj dobili dovoljno vremena, ali i odgovornost i slobodu da kreiramo drukčiju odgojno-obrazovnu praksu.

• Što vam je bilo teško u prvoj godini provođenja programa? 

– Organizacija B2 aktivnosti s vanjskim partnerima nije uvijek bila jednostavna. To je, međutim, još jednom pokazalo vrijednost i važnost učitelja i učiteljske struke u provođenju programa s učenicima i u školama. Vanjske partnere teže je naviknuti na poslovnu komunikaciju i uopće na komunikaciju s učenicima, pravovremeno pravdanje utrošenih sredstava… No uspjeli smo organizirati raznolike B2 aktivnosti: nogomet, košarku, džudo, program mentalne aritmetike Aloha, ples. Što se tiče B1 aktivnosti – tu smo se lakše organizirali. Svaki učitelj ponudio je jednu aktivnost tako da ukupno imamo dvadeset pet različitih aktivnosti u koje se mogu uključiti naši učenici. U početku su se učenici prijavljivali na više aktivnosti, sve im se sviđalo. S vremenom su naučili da moraju izabrati one koje stvarno i stignu pohađati, no i to je škola, zar ne? Upravo zahvaljujući sredstvima odobrenima za provođenje B1 aktivnosti, vodili smo učenike na terenske nastave na koje inače ne bismo mogli ići. 

Nedavno smo za Dan škole nagradili učenike putovanjem u Fužine na ljetni kamp engleskog jezika – i prvi put otkako uopće radim u školi imali smo mogućnost i priliku nagraditi učenike koji nisu nužno superodlikaši, ali su se istaknuli u pristojnosti, pomaganju i empatiji. Jako sam ponosna i sretna zbog toga. Pokazali smo njima, ali i svima, da cijenimo dobrotu i empatiju. 

Lijepo mi je gledati djecu kako jedu – ne pizze, sendviče i ono što obično vole, već kuhane obroke, hajdinsku kašu za doručak, jogurte, jaja… Imamo i voćni stol – djeca su u školi naučila da voćem mogu utažiti žeđ bolje nego gaziranim slatkim napitcima. Tijekom toplih mjeseci pladnjevi s voćem brzo su se praznili… Drago mi je da se sada ne moram brinuti o tome mogu li ili ne zamijeniti dotrajale stvari, ali još važnije – poslati učitelje na edukacije za koje oni pokažu interes ili procijene da im mogu pomoći u radu.

• Jeste li u svemu pronašli nešto što biste mogli nazvati jakom snagom svoje škole?

– Da! To je naše zajedništvo. Vidjelo se to odmah uoči početka provedbe. Već pri sastavljanju rasporeda bilo je jasno da su ljudi ozbiljno i temeljito proučili smjernice za provedbu i prionuli su poslu. 

Istina, bilo je jako teško odvojiti se od modela nastave na koji smo naviknuti i u kojem neki rade više od trideset godina. Trebalo je izaći iz zone komfora, na neki način izaći iz kalupa. Posebno se to vidjelo u prvom polugodištu. No kako smo u svemu bili zajedno, i to smo riješili. 

• Što ćete promijeniti u sljedećoj školskoj godini?

– Razredna nastava odlično se snašla s uklapanjem A2 modela u raspored, no u predmetnoj nastavi to je ponekad bilo teško.

Svakako ćemo drukčije pristupiti organizaciji rada u predmetnoj nastavi. Zanimljivo je da su na to upozorili i učenici – razgovarajući u fokus-grupama, oni su sami rekli da im je nekih predmeta u A2 modelu bilo premalo, odnosno da su se održavali prerijetko. 

Iz toga zaključujem kako su učenici shvatili da im rad u A2 modelu pomaže i da im je potreban. Svakako ćemo u organizaciji A2 modela u predmetnoj nastavi staviti naglasak na Matematiku, Hrvatski jezik i predmete iz područja prirodoslovlja, dok druge predmete možemo organizirati i u B1 aktivnostima. Promijenit ćemo i raspored odmora. Ove godine striktno smo se držali smjernica i organizirali tri odmora po dvadeset minuta, no praksa je pokazala da ne mora biti tako. Svakako ćemo zadržati veći odmor za rekreacijsku pauzu u kojoj učenici uživaju, posebno oni mlađi. 

„Ja bih htjela da škola ostane cijelo ljeto”, to su riječi jedne učenice u područnoj školi. Možda i ta gramatički „krhka” rečenica ove učenice pokazuje njen stav o protekloj školskoj godini. Meni govori puno.