Na dječjem odjelu Gradske knjižnice Samobor nedavno je održana interaktivna izložba „Mali princ” koju su osmislili i prigodnim programom otvorili učenici i učiteljice 2.a razreda OŠ Ivana Gorana Kovačića iz Zagreba. Odgovor na pitanje što je male Zagrepčane dovelo u Samobor jednostavan je baš poput velikih istina koje se kriju u jednostavnim rečenicama „Malog princa” – svevremenske knjige za male i velike. A odgovor glasi: „Kad te netko pozove – odazoveš se.” Iza organizacije zanimljivog posjeta i još zanimljivije izložbe kriju se tri učiteljice, a od jedne je sve krenulo – učiteljice iz produženog boravka Ive Zeljko, velike ljubiteljice Malog princa koju su u radu podržale razredna učiteljica Mirna Butorac Baksa i asistentica Gabrijela Banek. 

Upornost, nježnost i pozitiva

– Oduvijek volim Malog princa. Oduševljavaju me njegova dobrota, neiskvarenost, upornost, nježnost, pozitiva, djetinja sreća i jednostavnost. Svaki put kad ga ponovo čitam, a pročitala sam ga puuuno puta, pronađem citat koji me osvoji. Djeca ga doživljavaju vrlo bliskim i mogu ga razumjeti na svoj djetinji način, koji je često najispravniji.

– ispričala nam je učiteljica Iva Zeljko, koja je glavni i odgovorni krivac za osmišljavanje i organizaciju izložbe i koja je svojom ljubavi zarazila učenike, i to čini iz generacije u generaciju.

– Prije puno godina odlučila sam skupljati slikovnice iz cijelog svijeta. No jednog dana prijatelj Jura poklonio mi je predivnu 3D knjigu o Malom princu za rođendan. Nekako spontano tada sam skupljanje slikovnica zamijenila skupljanjem knjiga o Malom princu sa svih strana svijeta. Kada bi netko od mojih prijatelja, učenika, roditelja učenika… otputovao u neku zemlju, donio bi mi knjigu.

Moj najveći „mecena” ipak je moja prijateljica Suzana Ajhner Starčević koja često putuje i uvijek me se sjeti. S kolegicom Anom Prohaskom Žnidarić odlučila sam tadašnjim prvašima pročitati „Malog princa”. Oduševio ih je. Izrađivali smo planete koje je on posjetio, lutkice, kazalište, figure od lego-kockica i razne kreativne uratke... Dosad smo imali tri izložbe u Knjižnicama grada Zagreba, izložbu u našoj školi, u Gradskoj knjižnici u Svetoj Nedelji. Održale smo nekoliko predavanja na stručnim skupovima i otputovale u Opatiju na Hrvatski pedagoško-književni zbor i ondje predstavile svoj rad. Mali princ sve je oduševio. Čak je i balkon naše školske knjižnice uz pomoć vrijednih i kreativnih ruku Krešimira Golubića zablistao predivnim grafitom Malog princa. – otkriva učiteljica Iva.

50 knjiga, 70 izdanja

Skupljanje se nastavilo pa je morala napisati popis knjiga jer je bilo teško zapamtiti odakle su sve stigle. A prema posljednjem ažuriranju popisa, na koji je zadnji dodan „Mali princ” netom pristigao iz Irske, Iva trenutno ima pedeset knjiga na različitim jezicima, ukupno sedamdeset izdanja. Knjige dolaze iz Njemačke, Engleske, Austrije, Vijetnama, Norveške, Slovenije, Makedonije, Bugarske, Italije, Srbije, Islanda, Turske, Izraela, Brazila, Malte, Indije, Škotske, Australije, Grčke, Tajlanda, Francuske, Poljske, Slovačke, Nizozemske, Indonezije, Japana, Švedske, Kine… I sve te knjige, kao i uporabni predmeti s likom (ili likovima) iz knjige poput vaza, torbi, jastuka, pernica, naušnica, ogrlica, olovaka, šiljila, privjesaka, Rubikovih kocki, tanjura, šalica, lutaka… dostupne su posjetiteljima za vrijeme izložbe. Ništa manje od izložbe nije zanimljiva učiteljica Iva. Svojom pojavom i stavovima razbija mnoge stereotipe.

Obožava raditi u boravku

– U školi radim 21 godinu i to mi je prvo radno mjesto. Dobila sam posao istog dana kad sam se prijavila na Zavod za zapošljavanje. U nastavi sam radila samo godinu i pol dana, a sve ostalo vrijeme radim u produženom boravku. Rad u produženom boravku beskrajno me veseli jer nakon učenja i napisane zadaće imamo dovoljno vremena za realizaciju raznih projekata. Osim toga rad s učenicima u opuštenoj atmosferi je neprocjenjiv. Na taj način mogu bolje upoznati svoje učenike, razgovarati s njima, šaliti se, pomagati im riješiti probleme i izgraditi odnos koji traje zauvijek. Redovito me posjećuju bivši učenici i tada je radost zbog ponovnog susreta obostrana.

Rad u produženom boravku pruža određenu slobodu koja nije isprekidana školskim zvonom, sama sam kreatorica procesa u kojem mogu imati vrijeme za niz aktivnosti koje realiziram sa svojim učenicima. – ispričala nam je učiteljica Iva.

A popis aktivnosti koje provodi s učenicama podjednako je dugačak kao popis spomenutih zemalja iz kojih je stigao „Mali princ”.

Hrastovi iz vrećice

– To su dnevne aktivnosti poput origamija, crtanja, slikanja, modeliranja, tjedne aktivnosti poput heklanja, šivanja, raznih kreativnih uradaka. Provodim i različite mjesečne, polugodišnje, pa i cjelogodišnje projekte poput izrade karte Europe od kuglica salveta. Taj je projekt trajao šest mjeseci jer su zastavu svake države učenici izrađivali zasebno slušajući pritom europsku glazbu. Svaki je učenik odabrao jednu državu i o njoj izradio prezentaciju učeći druge o glavnim gradovima, zastavama, gastronomiji i specifičnostima pojedine zemlje. U rad s učenicima uključuju se i roditelji.

– S učenicima sam uz pomoć jedne mame arhitektice izrađivala tradicionalne kuće od papira. Jedan od većih i dugotrajnijih projekata bio je i „Sunčev sustav” u sklopu kojeg smo izrađivali planete od vune, različite letjelice, plakate, modele planeta od raznih materijala.

Ni poljoprivreda nam nije strana. Sijali smo i sadili razne biljke – sjemenke bundeva, pšenice, razno povrće i cvijeće, a najdraži mi je bio projekt za koji je kolegica Ana donijela dvadeset osam žirova iz bjelovarske šume koje smo, dva po dva, posadili u prozirne vrećice za zimnicu te pomoću konca i spajalica objesile na prozore. Učenici su ih redovito prskali vodom sve dok nisu niknuli mali hrastovi. Promatrali smo njihov rast i razvoj. Mama jednog učenika, po struci biolog, održala nam je divno predavanje radnog naslova „Što se događa sa žirovima koje učiteljica ne pokupi iz šume”. Svi su posađeni hrastovi niknuli i kad su dosegnuli određenu visinu, presadili smo ih u tegle. Po završetku nastave učenici su ih odnijeli kućama. Neki su ih presadili u svoje vrtove, a neki ih drže u teglama. To je bilo prije šest godina i iz prve ruke znam da još uvijek rastu. – ispričala je učiteljica Iva.

Učionica na otvorenom

Uz pomoć roditelja učenika i djelatnika škole učiteljice su terasu ispred razreda pretvorile u učionicu na otvorenom. Ondje su učenici sijali i sadili razno cvijeće, obnavljali i bojili stare drvene klupe, organizirale prostor pomoću doniranog namještaja i stvorili su ugodno mjesto za druženje i boravak na otvorenom. I to ne samo u toplim mjesecima. Kada su stigla tri prekrasna bora – začas je organiziran i školski advent.

– S ovom generacijom učenika od prvog razreda četvrtkom imamo Dan voća. Svaki učenik donese jednu voćku, voće priredimo za jelo pa zajedno sjednemo, naučimo zanimljivosti o novom voću, učimo dijeliti, komunicirati, pristojno jesti. Dan voća realizirali smo na japanski način (klečeći), na kineski (s kineskim štapićima), od jabuka smo radili pite, štrudle, sokove… Imali smo i Dan pizze – kada smo sami napravili četiri pizze. – smije se učiteljica Iva.

Pletenje i šivanje

Ono u čemu učenici posebno uživaju, a neke od radova prikazali su i na izložbi u Samoboru, jest heklanje, pletenje i šivanje. Nerijetko učenici ponesu svoje pletivo na školsko igralište, smjeste se na klupice i opuštaju se radeći. Petak je obično dan u kojem učenici sami kreiraju sadržaj. Pa je tako petak ponekad ludi dan, dan kad se odijevamo kako želimo, filmski dan, dan za piknik, dan za zabavu…

Čini se da nema kraja idejama i kreativnosti ovog razreda. Kao svaka dobro organizirana i složna skupina, i oni imaju svoje geslo: Tko se ne igra dovoljno, postane biće zlovoljno!

Učiteljica Iva kaže da bez suradnje i podrške roditelja učenika ne bi mogla realizirati sve navedeno i na tome je zahvalna.

– Oni su nam uvijek podrška, potpora i vjetar u leđa za naše ideje. Naša učionica uistinu izgleda baš kao boravak jer smo drugu polovicu učionice pretvorile, upravo uz pomoć roditelja, u prostor za kreativu, odmor, čitanje, društvene igre... Iskreno želim da moji učenici imaju sretno djetinjstvo, da uvijek vjeruju u sebe i da hrabro putuju kroz život, a vrata moje učionice uvijek su im otvorena. – završila je ova fenomenalna učiteljica škole i života.

Fotografije:

• Željka Vrbančić, Gradska knjižnica Samobor 

• Privatna arhiva