ŠKOLSKI PERISKOP
INTERVJU

18. studenoga 2024.

Maja Weber: „Vukovar je priča koja nema kraj..."

Vukovar je ovih dana u srcima i mislima mnogih. Svatko na svoj način u mislima slaže sjećanja, svatko se na svoj način nosi s uspomenama, a osjećaji i uspomene autentičnih sudionika toga vremena najčešće ostaju zaključani u njima samima ili uskom krugu ljudi s kojima ih dijele. Osoba koja također ima svoju priču o Vukovaru, a priča o Vukovaru, kako i sama kaže, priča je koja nema kraj, jest Maja Weber, Alfina stručna suradnica promotorica rođena i odrasla u Vukovaru, koji je napustila u koloni kao djevojčica s nepunih deset godina.

Posljednjih tjedana osim što obavlja uobičajene poslove te posjećuje škole i učitelje dostavljajući naručene obrazovne materijale, karte, plakate, likovne mape i ispite znanja, u škole odlazi i kako bi ispričala svoju priču, održala predavanje i prezentaciju o Vukovaru na poziv brojnih učitelja, nastavnika povijesti, ravnatelja u osnovnim i srednjim školama diljem Slavonije. Iako je većinu svog profesionalnog iskustva stjecala u medijima, povratkom u Slavoniju prije pet godina dogodila se promjena i u profesionalnom smislu pa trenutno radi kao promotorica za Osječko-baranjsku i Vukovarsko-srijemsku županiju.




Odvažila se i pristala
‒ Posao je dinamičan, ponekad izazovan, ali moram priznati da unatoč svemu volim raditi s ljudima. Slobodno vrijeme koristim za druženje, ali najbolji odmor za mene su dobra knjiga i odlazak u prirodu. Prije godinu dana, u želji za daljnjim usavršavanjem, upisala sam fakultet Edukacijske rehabilitacije. Prošle godine, kada je stigao poziv iz jedne osnovne škole da učenicima ispričam svoju osobnu priču, morala sam razmisliti i donijeti odluku. Odvažila sam se i pristala. Ove godine iznenađena sam interesom i pozivima u škole, pokušavam maksimalno biti na raspolaganju svima koji me zovu. Povjerenje koje su mi poklonili učitelji, nastavnici i ravnatelji uistinu je dragocjeno, kao i potpora kolega iz Alfe. I na tome im od srca hvala! ‒ rekla nam je Maja.

Autentični svjedoci povijesnih događaja
Jedna od učiteljica koja je među prvima pozvala Maju da učenicima ispriča svoju priču jest učiteljica povijesti Zrinka Racić iz OŠ „Ivana Brlić-Mažuranić” u Strizivojni pokraj Đakova.


‒ Ako je moguće učenicima dočarati i približiti povijesni događaj kako bi bio njima razumljiv, najbolje je to učiniti preko živih svjedoka. Upravo sam zato pozvala Maju da u mojoj školi učenicima osmih razreda održi predavanje i s njima podijeli svoju priču o danima provedenim u okupiranom Vukovaru. Maja je u to vrijeme bila djevojčica i upravo je iz te perspektive učenicima približila ratnu svakodnevicu. Učenici su s mnogo pažnje slušali Maju baš zato što je to priča jedne djevojčice.




Božena Martinović Benić, učiteljica povijesti u OŠ Dore Pejačević u Našicama i u OŠ Josipa Antuna Ćolnića u Đakovu smatra da su ovakva predavanja potrebna i poučna kako bi se učenicima pokazala i drukčija strana povijesti koja ne obuhvaća nabrajanje činjenica i usvajanje faktografije, već suživljavanje s osobnim i opipljivim svjedočanstvima ljudi koji su smogli hrabrosti svjedočiti o teškim trenutcima svog života.


S Majom smo razgovarali u stanci gustog rasporeda s brojnim predavanjima u školama.

• Koliko je emotivno teško vratiti se (i vraćati) u 1991. godinu i ispričati svoju osobnu priču?

‒ Prije svega, hvala na ovom pitanju. Ponekad zaboravimo da smo svi ljudi i da su emocije dio nas. Ovo razdoblje godine, osobito u tmurne jesenske dane, kada se približi 18. studenoga, posebno mi je teško. Sjećam se stvari kojih se ponekad ne bih voljela sjećati, međutim ta su me zbivanja oblikovala i jednostavno živim s njima i proživljavam to poprilično emotivno. Kada smo u koloni hodali kroz grad, tada djevojčica s nepunih deset godina, u sebi sam pomislila: „Ovo nikada neću zaboraviti. Trudit ću se zapamtiti što više toga.” Sve sam zapamtila, pamtim i dalje, ali sada stvaram i nove uspomene pričajući svoju priču.

• Iako je teško, ipak pričaš svoju priču. Zašto? Kako se osjećaš prije, a kako nakon takvog predavanja?
‒ Priče o Vukovaru i sjećanja djevojčice na ratna događanja u Vukovaru koje prenosim učenicima nisu lagana. Ipak, nakon predavanja puno mi lakše nego prije njega. Priprema za svako predavanje uvijek je drukčija. Iako mi je ponekad iznimno teško spomenuti neke stvari u detalje, pa i suspregnuti suze, glas mi zadrhti… smatram da je na neki način moja dužnost prenijeti današnjim generacijama osobno iskustvo. Dati priliku da čuju moju priču velika je i odgovornost, privilegij, i to mi daje poticaj, hrabrost da i dalje to činim unatoč tomu što je uistinu teško.




• Što te kod učenika iznenadi? Je li teško pridobiti njihovu pažnju?
Učenici su zapravo izvrsni slušači. Iznenađuje me upravo to. Slušaju pažljivo, nerijetko s tužnim izrazima lica.


• Koji je dio tvoje priče učenicima najzanimljiviji? Što ih zanima, a što nikako ne mogu shvatiti? Koja pitanja oni postavljaju?
‒ Ovo nije lagano pitanje. Naime, dosta toga ovisi o dobi učenika iako se trudim, koliko mogu, prilagoditi priču njihovu uzrastu. Praktična pitanja, „najobičnija” ona su koja učenici najčešće postavljaju. Zanima ih, primjerice, što smo radili za vrijeme dugog boravka u skloništu, jesmo li gledali televiziju, imali mobitel i slično. Razgovaramo o hrani, vodi... onome s čim smo se mi Vukovarci mučili tijekom strašnih i neprekidnih napada. Pričamo o borbi za život.


Kada spomenem psa, koji je za mene emotivno posebna tema, jer je Maza cijelo vrijeme bila s mojom obitelji u skloništu, s nama je bila i u koloni, a rastali smo se na Veleprometu i ona je ostala u Vukovaru... postane posebno emotivno u prostoriji.


Ponekad mi se čini, iako su to generacije rođene poslije 1991. godine i koje, ako bude mudrosti na ovom svijetu, nikada ništa slično neće morati proživjeti ‒ da razumiju više nego što mislimo.




• Koja je najvažnija poruka ovog predavanja, što je njegov cilj?
‒ Priča o Vukovaru priča je koja nema kraj. I zato smatram da svi mi koji smo to proživjeli i preživjeli, ako ikako možemo, trebamo pričati novim generacijama svoju priču jer je žrtva koju su Grad i njegovi ljudi dali nemjerljiva. Empatija je nešto što nas treba nositi kroz život. Nismo sami na ovom svijetu. Trebamo poštovati žrtvu koju su podnijele vukovarske obitelji i biti svjesni da ljudski život nema cijenu. Mržnji nema mjesta, biram nezaborav.



Izvor naslovne fotografije: Sandro Funarić / Maja Weber

TAGOVI

vukovar
dan sjećanja