Ona ima petlje reći ono o čemu svi šute. Ili barem ne govore glasno. Mnoge lektire smrtno su dosadne, djeca ne čitaju jer im nisu čitali, umjesto na pričama za laku noć odrastaju na „sinjem moru trivijalnosti i gluposti”. Kurikul Hrvatskog jezika i književnosti loš je, u nekim postojećim čitankama uspjela je nabrojiti nevjerojatne četiri književnice, pa se (s pravom) pita: „Otkad je književnost muška škola?” No ona nije od onih koji samo pobrojavaju probleme. Profesorica hrvatskog jezika i književnosti, nagrađivana književnica i majka trojice sinova, Splićanka Magdalena Mrčela otvoreno nudi i rješenja za probleme. Neka će ugraditi u novi Alfin udžbenik iz hrvatskog jezika i književnosti za srednju školu na kojem intenzivno radi sa skupinom entuzijastičnih kolega i autora koji, kako kaže, imaju sve „čarobne moći” koje treba imati – znaju jednako kvalitetno raditi i s gimnazijalcima i sa strukovnjacima, obožavaju svoj posao, znatiželjni su čitatelji i fascinantni interpreti, zaljubljenici su u jezik, vole dijalektologiju, bave se dramskim odgojem, radijskim emisijama, filmom, stripom, novinskim sadržajima i kazalištem.

• U posljednjih sedam godina objavili ste sedam knjiga, a prije nekoliko tjedana izašla je i osma – glazbena slikovnica „Teta Opereta i Čarobni svijet glazbe”. Je li Vam netko nametnuo taj tempo ili Vi to tako...

‒ Ja to sebi tako nametnem! Šalu na stranu – život posloži nevjerojatne priče. Moj roman prvijenac „Kako je Flegmarin postao kapetan” izdan je u okviru književne nagrade ZVONKO, a 2024. je godine u Alfi doživio svoje reizdanje i postao jednim od nositelja nacionalnog projekta poticanja čitanja za mlade „Čitanjem do zvijezda”. „Dnevnik četvrtog a” napisala sam iz potrebe da ostavim uspomenu svom voljenom i neprežaljenom prvom razredu, „Kvadratna jednadžba” zbirka je poezije koja je objavljena kao pobjednica natječaja „Zdravko Pucak” za mlade pjesnike, „Osvetnici” su pokušaj obračuna s onima s kojima se zakon nije obračunao, „Parazit” je zbirka priča u kojoj se opraštam s vlastitim duhovima prošlosti, „Između” je najvažnije što sam ikada napisala – knjiga zbog koje je petero mladih odustalo od samoubojstva.

„Zlatarova kletva” plod je prekrasne suradnje s Alfom i želje da preko povijesne metafikcije i tragova pitka krimića uzdignem književnika Augusta Šenou na mjesto koje zaslužuje.

Slikovnica „Teta Opereta i Čarobni svijet glazbe” projekt je na koji su me pozvali divni ljudi iz Hrvatskog doma Split, naše prelijepe koncertne dvorane koja se počinje baviti i izdavačkom djelatnošću. 

Kad se prilika pruži – grabim kao da nema sutra! Jer nekada se ta druga prilika zbilja neće dogoditi.

• Psihološki roman „Između” nije Vam ni prvi ni zadnji ni najhvaljeniji, ali kažete da Vam je najvažniji? Zašto?

‒ Najvažniji je jer donosi istinite priče mladih ljudi koji su nas, nažalost, napustili. Razlog njihova odlaska s ovog svijeta bio je suicid, pošast novog vremena, najgori potez koji biće može napraviti, potpuni raspad života obitelji i prijatelja koji ostanu iza žrtava. Kažem žrtava jer sam sigurna da nitko ne bira umrijeti tek tako, jer mu je došlo. 

Ljudi o kojima sam slušala i pisala trpjeli su nepodnošljivu bol, grcali u tami i tuzi, ali na nekima od njih to se nije dalo ni primijetiti. 

Moj mi je prijatelj iskreno prenio priču svoga pokojnog brata i shvatili smo da bi ona mogla spasiti nekog drugog. Tako je i bilo. Nedavno me jedna prekrasna srednjoškolka zaustavila nakon književnog susreta. Ispričala mi je svoju životnu priču kakvu ni najmračniji trileri i horori ne bi uspjeli prenijeti. Rekla mi je kako je već bila prelomila da će počiniti samoubojstvo i riješiti se muka – a onda je shvatila da joj je na polici ostala nepročitana moja knjiga „Između”. 

Učinila je još to – pročitala je knjigu – i odustala od suicida. Pa može li bolje i važnije od toga? 

Kad se god sjetim tih pet priča, a možda ih ima i još, samo ja ne znam za sve, shvatim da je pisanje moja misija i poziv. 

• U zadnjem objavljenom romanu „Zlatarova kletva” ispravljate nepravdu počinjenu Šenoi. Možete li to malo pojasniti?

‒ Na poslijediplomskom studiju u sklopu jednog kolegija bavila sam se Šenoinim polemičkim stilom, a dogodilo se i da je „Prijan Lovro” obvezno lektirno djelo za čitanje u prvom razredu srednje škole. Čini mi se da Lovro ne pada na plodno tlo među učenicima, boljke siromašnog intelektualca njima su poprilično udaljena tema, kao i općenito sredina 19. stoljeća te glavni lik koji jadikuje zbog obiteljskog pritiska, nesretnih ljubavi i činjenice da mu ozbiljan novac nikako neće pasti s neba, što je, među ostalim, jedan od razloga njegova samoubojstva. 

Iako ni meni „Prijan Lovro” nije vrhunac novije hrvatske književnosti, jako volim Šenou jer je bio „multitasker”: političar, novinar, kazalištarac, književnik i dobar čovjek. Njegov polemički članak „Naša književnost” smatram vrhuncem onodobnog marketinga u kojem je detektirao što u hrvatskoj književnosti ne valja. Danas bi nam dobro došao jedan takav članak.

Što se „Zlatarove kletve” tiče, vjerujem da mi je bilo suđeno napisati tu knjigu. U ožujku 2020. dogodio nam se onaj nesretni zagrebački potres. I to na 140. godišnjicu stravičnog zagrebačkog potresa od 6,3 stupnja Richterove ljestvice, baš kad je August Šenoa bio gradski senator. Tada se Šenoa doslovno zavlačio u hladne i vlažne podrume, u potkrovlja, pomagao ljudima, pokušavao spasiti što se spasiti da, ali koštalo ga je zdravlja, umro je 1881. Njegova smrt izravna je posljedica tog potresa, a njegova ga je politička i ljudska empatija koštala života. Nisam se mogla ne sjetiti toga gledajući naslikavanje s vozilima Holdinga, čiji su vozači medijima rekli da ni sami ne znaju zašto su točno postrojeni na Trgu bana Jelačića. O potresu kod Petrinje i ljudima kojima još nisu vraćeni normalni životni uvjeti teško mi je i govoriti.

No smatrala sam da pisanjem treba ostaviti trag o tim stravičnim događajima – i onim najboljim i najlošijim ljudima koji tada isplivaju na površinu.

Glavni lik mog romana, student Lovro tijekom potresa slučajno pronalazi neotkriven Šenoin autograf – „Zlatarovu kletvu”. To ga otkriće oduševljava kao komparatista, ali ga njegova bolesna ambicija i želja za bogaćenjem mijenjaju – nagore. U romanu se prepliću pseudopovijesni, fikcijski, kriminalistički i ljubavni motivi. Mogu ga čitati i mladi i odrasli, pruža zanimljiv uvid u međuljudske odnose kad se u njih uplete hijerarhija moći – a i upozorava kakvih se ljudi trebamo kloniti pod svaku cijenu.

• Šenoa je detektirao slaba mjesta u hrvatskoj književnosti. Možete li Vi detektirati slaba mjesta u postojećem kurikulu Hrvatskog jezika i književnosti?

‒ Vjerojatno će svaki nastavnik hrvatskog jezika odgovoriti drukčije – nitko od nas nije lišen tegobe subjektivnosti i upliva vlastitog književnog ukusa u dojam o kurikulu. Počela sam raditi u školi upravo kad su se reforme prelamale preko naših leđa i kad je pandemija koronavirusa dodatno prisnažila opći kaos u Hrvatskoj. 

Načelno nemam ništa protiv tematskog planiranja, ali smatram da se ono provodi stihijski. Grandiozno najaviti temu „Ljubav” ili „Nesretni student” i usput ne dati vremensko-povijesni kontekst književnog djela recept je za katastrofu. 

O kombinacijama obveznih lektira kao što su „Prijan Lovro”, „Antigona” i Nazorova poezija u prvom razredu srednje škole, nakon lektira o ekskurzijama i dnevnicima o dječjim ljubavima, bolje da ne govorim. 

Uvjerena sam da se zadržavanjem jasne baze povijesti književnosti, na čelu s kronologijom i književnim epohama, moglo učiniti bolje i više, samo se uz svako razdoblje trebala uspostaviti korelacija s drugim umjetnostima i paralela sa sličnim temama u suvremenoj književnosti, osobito hrvatskom. 

Smatram da se veća pozornost treba pridavati morfologiji i sintaksi te paziti kako se one obrađuju u udžbenicima. 

Mislim da je došlo vrijeme da navedemo učenike da se zaljube u suvremenu književnost, osobito domaću. 

I sigurna sam da moramo pružiti poseban tretman kulturi i medijima, a ne ih tretirati kao beznačajni dodatak za koji izmisliš i sadržaj i ocjenu nekada u lipnju.

Nisam oduševljena činjenicom da sam u nekim starim čitankama nabrojila četiri (četiri!) autorice, kao da je književnost muška škola.

• Jedna ste od članica Alfina autorskog tima za nove srednjoškolske udžbenike iz hrvatskog jezika. Što ćete ponuditi, a što promijeniti?

‒ Nadam se da ću, kao jedna od autorica Alfinih novih srednjoškolskih udžbenika iz hrvatskog jezika, dati nekoliko konstruktivnih ideja kako da djeca zavole književnost, kako da hrabro i kreativno barataju jezikom i postanu savršeno osposobljeni za plivanje u svijetu kulture i medija. Mislim da imamo sjajan tim, na čelu s mladim, ali iznimno stručnim i sposobnim urednikom Tomislavom Fuzulom. 

Kolege Ilija Barišić, Ivan Janjić, Ivan Pavlović i Valentina Šinjori rade na sjajnim udžbenicima jer imaju sve „čarobne moći” koje treba imati – znaju jednako kvalitetno raditi i s gimnazijalcima i sa strukovnjacima, obožavaju svoj posao, znatiželjni su čitatelji i fascinantni interpreti, zaljubljenici su u jezik, vole dijalektologiju, bave se dramskim odgojem, radijskim emisijama, filmom, stripom, novinskim sadržajima i kazalištem. 

Svoju ljubav prema poslu i stručnost zbog koje ih krase sjajni rezultati pretočit će u udžbenike koje će voljeti i učitelji i učenici. 

• Većina učenika ne čita ili ne čita dovoljno. Jesu li učenici lijeni ili su lektire dosadne?

‒ I jedno i drugo. Ili možda ovako: neki su učenici lijeni jer nisu osposobljeni za čitanje u najranijoj dobi, kad je to bilo ključno – roditelji nisu imali vremena, znanja ni volje za čitanjem, samim time odgajaju ih mobiteli i računala, i to ne oni kvalitetni sadržaji, nego sinje more trivijalnosti i gluposti.

Neki su lijeni jer su pojedine lektire dosadne. To smo krivi mi odrasli, pogotovo oni koji su čak i među kvalitetnim autorima uspjeli kao kanon (koji moramo čitati) nametnuti najdosadnija djela koja u današnjem vremenu nemaju istu funkciju. Moramo shvatiti da djetetu koje živi u demokratskoj zemlji u 21. stoljeću renesansni junački ep izaziva zijevanje, blago rečeno. 

To što ja kao nastavnica obožavam autore koje čitamo ne znači da će ih voljeti i djeca.

Naš je posao baš studirati (odličan glagol!) klasike, njihov nije. Njihov je posao postati elementarno pismen, dovoljno čitateljski produhovljen i sposoban za pisanje molbe za posao. Takvo će što teško naučiti iz „Dubravke” i „Smrti Smail-age Čengića”.

A mogli bi naučiti iz desetaka suvremenih hrvatskih autora koji biraju zanimljive žanrove, koriste se različitim stilovima, razvijaju kompleksne i intrigantne likove, korespondiraju s vremenom i prostorom u kojem naši učenici žive. Ako im ponudimo takve tekstove i još ih k tomu interpretiramo na visokoj razini, onda ćemo dobiti i manevarski prostor za one „teže” lektire koje će moći s njima usporediti, suočiti, sudariti, sljubiti. Pokušavam se voditi utopističkom mišlju – ne postoji dijete koje mrzi knjige, postoje samo djeca koja još nisu pronašla pravu knjigu za sebe. 

Zadnja knjiga koju ste pročitali: „Žigice” Jurice Pavičića

Knjiga koju nikada nećete zaboraviti: „Djeca slijepog kovača” Mire Morovića

Najdraža knjiga koja Vam je darovana: „Nisam ti rekla” Rosie Kugli

Knjiga koju ste nedavno nekomu darovali: „Teta Opereta i Čarobni svijet glazbe” (tekst je moj, a za ilustracije zaslužna je Mihaela Prižmić)

Na pusti otok ponijeli biste: „Anu Karenjinu” L. N. Tolstoja (i nadala se da ću na otoku biti dovoljno dugo da je pročitam dvadeset i neki put :))

Fotografije: Tina Miholić i  Alfa