Sam izraz  „dosada” ili  „dosadno mi je” može imati različita značenja. Upotrebljavamo ga kada želimo reći da nam je nešto zamorno i nije izazovno, kada je nešto nezanimljivo ili čak iritantno. Djeca ponekad upotrijebe te izraze kada žele reći da im je nešto preteško, kada se osjećaju usamljeno ili kada žele opisati osjećaje koje je teško dočarati ili za koje možda ni ne postoji naziv. U ovom članku pozabavit ćemo se dosadom kao osjećajem neodređene pobuđenosti i napetosti - kada bismo nešto htjeli, a ne znamo što.

U psihološkom smislu dosada je negativno emocionalno stanje. Samo je po sebi neugodno i baš kao sva negativna emocionalna stanja - potiče nas na to da ga se što prije otarasimo. U istraživanjima ljudskih iskustava o dosadi najviše se informacija odnosi na koncepte o motivaciji. Naime, istraživači i znanstvenici dosadu najčešće opisuju kao posljedicu izostanka motivacije.

Primjerice, Mihaly Csikszentmihalyi dosadu stavlja u suprotnost s „flowom”. „Flow” ili optimalno iskustvo označava stanje u kojem smo angažirani u aktivnostima i zadatcima koji za nas imaju smisla, u kojima uživamo i tada su naše sposobnosti, motivi i emocije usklađeni. Doživljavamo pozitivne osjećaje zadovoljstva i ispunjenosti, spontano stvaramo mnoštvo ideja i toliko smo uronjeni u ono što radimo da gubimo pojam o vremenu. Dječja igra bio bi dobar primjer tog optimalnog stanja.

S druge strane dosada se pojavljuje kada okolnosti nisu dovoljno izazovne, kada je zadatak pred nama pretjerano lak ili kada ne vidimo smisao u ustrajanju u određenoj aktivnosti. S treće pak strane, kada naše sposobnosti nisu dorasle zahtjevima okolnosti, govorimo o frustraciji, no to je već druga tema.

Gledajući razvojno, mlađa djeca češće doživljavaju dosadu, u prvom redu zbog manjeg opsega i kapaciteta održavanja pažnje, zato lakše dolazi do zamora i razdraženosti. Kako odrastaju, tako djeca postaju emocionalno zrelija i lakše mogu regulirati svoje unutarnje impulse. Usporedno s tim tijekom srednjeg i kasnog djetinjstva sve se više razvijaju specifični interesi koji usmjeravaju djetetovu motivaciju i odabir igara, drugih aktivnosti ili područja učenja.

S obzirom na to da je dosada složen fenomen koji ima svoje kognitivne, emocionalne i socijalne aspekte, ne možemo govoriti o jednom njezinom uzroku. Prethodno je spomenuto da se dosada uglavnom pojavljuje kada okruženje nije dovoljno poticajno, no također na nju utječu ponavljajuće i predvidljive aktivnosti, nedostatak autonomije i mogućnosti kontrole događanja u vlastitoj okolini. Osim toga neka su djeca prirodno znatiželjnija i lakše im je pronaći zanimljive aktivnosti i posvetiti im se.

Dakle, što učiniti kada zateknemo dijete kako smrknuto dubi na glavi pokraj gomile igračaka i drugih rekvizita i ne može pronaći nešto zanimljivo? Možda je najbolje u toj situaciji - ne učiniti ništa. Da bismo se izbavili iz takve borbe sa samim sobom, potrebna je određena promjena ili novost. No ta promjena u vidu nove ideje („Što bih mogao raditi?”) trebala bi doći od samog djeteta. „Gašenje požara” pametnim uređajima i ekranima ili nekim drugim brzim rješenjima dugoročno može imati negativne učinke za izgradnju djetetove samoregulacije emocija, kontrole ponašanja i planiranja. Ako regulacija uvijek dolazi izvana (najčešće od odraslih), spomenute će se sposobnosti teško razvijati.

Možda će to značiti neko vrijeme negodovanja i frustracije, ali treba imati na umu da djeca posjeduju rješenja za tu borbu sa sobom, a njihovim idejama samo treba prostora i vremena da se oblikuju. Kako te emocije frustracije i nezadovoljstva budu spontano gubile intenzitet za nekoliko (ili nekoliko desetaka) minuta, tako će nastupiti nove zamisli.

To nas dovodi do zanimljive poveznice između dosade i kreativnosti. Kreativnost kao osobina koja nam omogućava smišljanje ideja i novih rješenja za probleme i situacije igra ključnu ulogu u osobnom razvoju svakoga od nas.

Mnoga istraživanja pokazuju da dosada i dokolica mogu potaknuti stvaranje kreativnih ideja i proizvoda.

Tako djeca kojoj je dosadno mogu smišljati nove igre i aktivnosti koje će ih ponovno fokusirati i motivirati. Posebice ako su u društvu druge djece koja se također dosađuju. Najznačajniji aspekt kreativnosti u djetinjstvu jest „novost” i, općenito govoreći, aktivnosti koje djecu potiču na kreativno mišljenje one su aktivnosti koje se temelje na istraživanju i izražavanju.

Ljetno razdoblje u kojem se želimo odmaknuti od „školskog” razmišljanja zahvalno je vrijeme koje nam omogućuje istraživanje stvari koje nikada nismo radili (u kući ili mjestu u kojem živimo) i mjesta na kojima nikada nismo bili. Ovo je i prilika za istraživanje osobnih interesa, što će, posebice nakon početka adolescencije, imati velik značaj za osobni razvoj te pri odabiru budućeg zanimanja.

Možda bi na pitanje „Što bih mogao raditi?” trebalo odgovoriti protupitanjima: „Što nikada nisam radio?” i „Gdje nikada nisam bio?”

Druga domena koja promiče novost u kreativnom mišljenju jest izražavanje. Izražavanje vlastitih ideja prirodna je potreba i u dječjem uzrastu stvaralaštvo je najbolji medij za to. Dominantne aktivnosti obično su umjetničko izražavanje (likovno, literarno, plesno, glazbeno i sl.), no ako pogledamo širu sliku, otkrit ćemo mnoštvo drugih domena gdje ideje mogu doći do izražaja, primjerice slobodna i nestrukturirana igra, smišljanje novih igara ili sportova, igranje starih igara na nov način, stvaranje kolekcija, novi načini organiziranja vremena i aktivnosti te uvođenje malih promjena u obiteljskoj svakodnevici, smišljanje maštovitih izuma, pronalaženje nove namjene starim predmetima itd.

Novo pitanje koje može pomoći u borbi s dosadom moglo bi glasiti: „Čega se još nitko nije dosjetio?” Naravno, promjena i nova aktivnost neće nužno svaki put dati rezultata, ali važno je započeti nečim što će se lako prometnuti u nešto zanimljivo.

Istraživanja pokazuju da uloga roditelja u učestalosti doživljavanja i intenzitetu dosade kod djece može imati velik značaj. Djeca čiji roditelji osiguravaju raznoliko okruženje za igru i odrastanje te omogućuju optimalnu dinamiku aktivnosti u pravilu rjeđe doživljavaju ove nelagodne epizode. No potrebno je istaknuti da roditeljski utjecaj ne bi trebao biti izravan tako da pruža gotova rješenja za uklanjanje osjećaja dosade, nego mora djelovati tako da djetetu omogućava samostalno razvijanje vlastite strategije nošenja s dosadom kako bi u budućnosti moglo samo pronaći ili kreirati zanimljive aktivnosti i zabaviti se bez pomoći odraslih.

Istraživanja također pokazuju da tehnologija i aktivnosti na ekranima pospješuju epizode dosade, a pretjerano oslanjanje na takva rješenja dugoročno reducira razvoj dječje samoregulacije.

Aktivnosti na ekranima vrlo su intenzivni podražaji koji gotovo u trenutku okupiraju pažnju pa će osjećaji zamora i bezvoljnosti vjerojatno odmah nestati. Međutim, kontinuirana upotreba uređaja s ekranima onemogućuje razvijanje strategija nošenja s dosadom kada takvih uređaja nema, odnosno ti uređaju postaju jedino rješenje kada nastupi dosada.

Kao najkvalitetnije strategije u nošenju s navedenim epizodama pokazalo se druženje i održavanje kontakata s vršnjacima ili drugom djecom. Osim socijalne igre, nestrukturirana igra i općenito nestrukturirane aktivnosti omogućavaju aktivaciju kreativnih impulsa i traženja novosti. Uvijek je dobro imati na umu da sve što potiče na istraživanje - vlastitih interesa i vještina, ali i istraživanje društvenog i prirodnog okruženja - pozitivno utječe na samoregulaciju dosade.

Hoće li sve spomenute preporuke potpuno ukloniti neugodne epizode nezadovoljstva i frustriranosti? Sasvim sigurno neće, no dosada je prirodni fenomen koji ima svoju razvojnu ulogu. Nesumnjivo je neugodan i odraslima kada moraju slušati negodovanje iz dnevnog boravka. Važno je ipak pretjerano se ne uplitati. Ionako ćemo se s prvim danima nove školske godine sa sjetom prisjećati ljetne dosade.