Kako u ovoj situaciji pristupiti djeci i razgovarati s njima? Ovakvi događaji pogađaju širu masu ljudi, a ne samo osobe koje su izravno uključene u tragičan događaj. Nastupe šok, nevjerica, strah, zabrinutost, briga za najmilije, kao i suosjećanje i empatija za stradale i njihove bližnje. Mnogo je emocija i reakcija na traumatično iskustvo, no to je normalna pojava u ovoj teškoj i nenormalnoj situaciji. I zato je važno razumjeti što se događa na emocionalnom, misaonom i ponašajnom planu.

Osluškuju, promatraju i čuju
Djeca nas osluškuju, promatraju, čuju. I kada ne razgovaramo s njima ili ih, u najboljoj namjeri, pokušavamo zaštititi i ne razgovarati s njima o teškoj temi, djeca vide naš izraz lica, zabrinutost, tugu, strah, stoga je važno djeci pružiti podršku, biti ovdje za njih; vidjeti ih i čuti, vratiti osjećaj sigurnosti.

U ovakvim kriznim situacijama važno je s djecom razgovarati na razini koju mogu razumjeti, ovisno o djetetovoj dobi.

Treba znati da ne postoji recept, ali postoje rečenice i pristup koji je koristan u ovakvim situacijama. Prije svega potrebno je mnogo podrške, empatije i iskrenosti. Kada vidimo da je dijete uznemireno, tužno, uplašeno, zabrinuto… najmanje što možemo jest reflektirati emocije koje primjećujemo, npr. „Vidim da si tužan/tužna i da se brineš. I ja sam tužan/tužna zbog ovoga što se dogodilo. Kako se osjećaš? Želiš li razgovarati o tome?” ili „Ponekad se događaju ovakve nesreće i u ovim situacijama možemo biti tužni, uplašeni, jako zabrinuti, ljuti… Što sada misliš u svojoj glavici? Misli nam dolaze i odlaze poput oblaka na nebu. Promotri misli u svojoj glavi. Pokušaj vidjeti koje te misli sada najviše gnjave. Koje te misli muče otkako si čuo/čula za ovaj strašni događaj? Kada imamo misli koje nas gnjave, možemo ih izreći, podijeliti s odraslima, s mamom i tatom, braćom i sestrama, prijateljima. Možemo također zamisliti balon sa svojim mislima i poslati ga da odleti ili zamisliti kako nestaje, kako smo ga probušili.”

Strah od ponavljanja
Neka djeca mogu se bojati da će se strašan događaj ponoviti.

Važno je potaknuti ih da kažu svoje brige, strahove i općenito misli koje imaju.

Očekivane su i tjelesne reakcije na traumatične događaje. Neka djeca i odrasli mogu imati mučninu, bol u trbuhu, glavobolju, ubrzano kucanje srca, pojačano znojenje, drhtanje ruku ili nogu, suha usta, mogu izgubiti apetit ili mogu pojačano jesti, mogu osjetiti vrtoglavicu, mogu biti umorni. Neke osobe teško se koncentriraju, druge pak gube interes za aktivnosti koje inače vole. U vezi s tjelesnim reakcijama djeci možemo reći: „Kada se dogode ovakve strašne nesreće, i naše tijelo kaže nam da nismo dobro, da se brinemo, da smo napeti. Promotri što se događa u tvom tijelu. Što si ti primijetio/primijetila kod sebe? Što se sada ili od dana kada si saznao/saznala za nesreću događa u tvom tijelu?

Djeci možemo ponuditi i da na silueti čovjeka označe emocije ili dijelove tijela gdje osjećaju određene simptome, reakcije. Možemo podijeliti i vlastite reakcije kako bi djeca razumjela da svatko od nas reagira na određen način ‒ ali svi imamo reakciju.

Da bismo djeci pomogli u procesu normalizacije reakcija i opuštanja, možemo im reći: „Kako bi se bolje osjećao/osjećala, možeš raditi ono što te inače opušta, sve što voliš raditi da ti bude malo lakše, da se manje brineš. Čime bi se mogao/mogla igrati ili što bi mogao/mogla raditi što inače voliš? Neka se djeca vole igrati vani, neka vole spavati, ići na trening, igrati različite igre, crtati, pisati, razgovarati s roditeljima i prijateljima, rolati se, gledati crtiće… Neki odrasle vole pospremati, ići u šetnju, razgovarati s ukućanima i prijateljima, gledati seriju, spavati.

Važno je raditi ono što te inače opušta i pomaže ti kada ti je teško.

Teško je i potrajat će
Potrebno je djetetu naglasiti da su sve reakcije i simptomi koje trenutno ima zbog strašnog događaja normalne i opravdane jer svatko od nas drukčije reagira. Treba istaknuti da je sada teško i da će se dijete ovako osjećati neko vrijeme, ali je važno znati da će proći.

Nužno je pratiti dijete i ako njegove reakcije traju više od dva tjedna, treba potražiti stručnu pomoć i podršku. Osim toga neka djeca imaju reakciju nekoliko dana nakon samog događaja zbog velikog šoka i osjećaja zaleđenosti.

Budite oslonac
Odrasli ponekad, želeći zaštititi dijete od teških i neugodnih emocija i reakcija ‒ i svojih i djetetovih ‒ izbjegavaju razgovarati o tragičnom događaju.

Važno je biti oslonac djeci i govoriti o događaju onako kako ga dijete može razumjeti.

Kada uspijete razgovarati s djetetom kako bi se normalizirale sve reakcije koje su moguće na ovakve teške događaje, može se dogoditi da dijete postane još više uznemireno. U tom je slučaju važno znati, a potom i djetetu slikovito objasniti, da tijekom razgovora o samom događaju može postati više uznemireno.

Djelotvornost razgovora djeci možete objasniti pomoću metafore o ozljedi: da bi rana zacijelila, prvo je treba očistiti.

„Sada ti je možda teško ili teže nego što je bilo ranije, prije razgovora, no kada kažeš kako se osjećaš, što misliš i što ti je najgore u ovoj situaciji ‒ to ti može pomoći. Kada se udariš ili porežeš, potrebno je prvo očistiti ranu kako bi rana zacijelila i bol prošla, zar ne? Tako i ovaj razgovor pomaže da se tvoji osjećaji i misli slegnu poput pijeska. Kada se more uzburka i nastanu valovi potrebno je vrijeme da se pijesak opet slegne…
Spomenute su metafore slikovite za dijete i mogu biti korisne u lakšem razumijevanju situacije. Djetetu može biti korisno čuti kako se osjećaju njegovi prijatelji i ukućani.

Što ako ne žele razgovarati?
U slučaju da je djetetu teško razgovarati, u redu je ponuditi mu vrijeme kada samo bude spremno.
„Vidim da ti je sada teško, da nisi spreman/spremna razgovarati o ovome. Možemo razgovarati kada budeš spreman/spremna. Važno mi je da znaš da sam ja ovdje za tebe.”

Neka djeca mogu biti jako uplašena, mogu imati noćne more, ružne snove ili im treba dulje vrijeme da zaspu, češće se bude tijekom noći... Važno je pratiti ih i provjeriti događa li im se što od navedenoga.

Također neka djeca mogu imati potrebu za odlaskom u krevet s roditeljima i za spavanjem s njima zbog velike uznemirenosti, brige i straha. No, kao i prethodno spomenuti simptomi, i ovi su znakovi normalan odgovor na nenormalnu situaciju. Ako djeca imaju potrebu više biti s roditeljima ili se igrati u njihovu vidokrugu, odrasli trebaju pokazati razumijevanje za to, ali i djeca trebaju razumjeti da će se roditelji pojačano brinuti i možda ih više paziti i kontrolirati gdje su i s kim su.
Starijoj djeci tada možete reći: „I ja sam tužan/tužna i uplašen/uplašena zbog ove situacije i više se brinem nego inače pa te sada češće zovem da vidim kako si, gdje si, s kim si…” Možda će djeca i reći da su u redu i da nema potrebe, ali je važno da i vas čuju kako ste vi te da ne skrivate svoje osjećaje jer ih djeca vide i čuju vas.

Ovakve tragedije izmaknu nam tlo pod nogama i oduzimaju osjećaj sigurnosti, ali je nužno djeci poslati poruku da su s nama na sigurnome i da činimo sve kako bismo im vratili osjećaj sigurnosti.

Vratiti osjećaj sigurnosti
Da bi se djeci vratio osjećaj sigurnosti i omogućio povratak u rutinu, u strukturirane aktivnosti, važno je pružiti im podršku, pratiti ih i biti tu za njih.

Ponekad mi odrasli imamo potrebu „glumiti” da smo dobro kako djeca ne bi vidjela koliko smo zabrinuti, ljuti, tužni, uplašeni i sl. No sasvim je uredu s djecom verbalizirati i svoje brige, kao i dijeliti s njima reakcije i misli koje imamo. To pravilo vrijedi i za učitelje i za roditelje. Svi se ponekad bojimo ogoliti pred djecom strahujući za vlastite reakcije ili nemamo snage razgovarati s djecom o strašnom događaju bojeći se njihovih reakcija.

Neki su odrasli zbog toga skloni „praviti se da se ništa nije dogodilo” i izbjegavaju povesti razgovor.

Iskustva u radu s djecom pokazuju da djeca često spremnije nego odrasli razgovaraju o tome kako su, samo je važno dati im vrijeme i priliku, biti uho koje ih želi čuti i razumjeti te im biti oslonac i podrška u ovim situacijama koje nam svima izmiču tlo pod nogama.

Potrebno je ohrabriti djecu i razgovarati s njima radi lakšeg tijeka oporavka, radi jačanja psihičke otpornosti i razvijanja spomenutih vještina, kao i radi slanja poruke da je važno razgovarati o teškim i bolnim temama. Glede školskih obaveza, nužno je da učitelji imaju razumijevanja i strpljenja te da ne ispituju gradivo i ne žure s ispitima, važno je omogućiti normaliziranje reakcija i da se djeca što lakše vrate u rutinu bez dodatnog stresa.

I ranjivost je hrabrost
Također je uputno naglasiti da su ovakvi razgovori prva psihološka pomoć u kriznim situacijama.

I na kraju, svi smo mi ljudi od krvi i mesa. U redu je ako se ogolimo i „raspadnemo” pred djecom i učenicima. Ne znači da smo slabi, već naprotiv ‒ pokazujemo hrabrost, učimo ih da je ranjivost hrabrost te da je ovo dobar put za izražavanje emocija i njihovo reguliranje.

U ovim trenutcima važno je usporiti, brinuti se za sebe kako bismo mogli biti dobri za djecu i učenike te poslati poruku i roditeljima da su spomenute reakcije normalne i ohrabriti ih za razgovor s djecom.

Strpljivi prema sebi
Konačno, učimo djecu empatiji, uvažavanju i ohrabrujemo ih da je u redu potražiti pomoć na vrijeme jer ovo je način prevencije eventualnih kasnijih poteškoća i čin je hrabrosti, a ne slabosti.

Pošaljimo djeci poruku da je svatko od nas vrijedan kotačić društva te da svojim ponašanjem i djelima možemo nadahnuti druge i činiti ljepši, sigurniji i bolji svijet.

Biti strpljiv prema sebi i djeci ključno je u ovim trenutcima. Budimo empatični i dostojanstveni. Budimo oni koji će vraćati nadu u sigurnije i zadovoljnije društvo.