Što je zajedničko informatici, vaterpolu i udžbenicima za osnovne i srednje škole? Da pitate osobe zaposlene u Alfi, ali i korisnike naših udžbenika u razrednoj i predmetnoj nastavi s područja Sisačko-moslavačke županije, rekle bi vam: Ivan Rakarić. Stručni suradnik promotor Ivan Rakarić završio je studij informatike na varaždinskom Fakultetu organizacije i informatike, a trenutno se školuje za trenera vaterpola pri Sportskom učilištu u Zagrebu. 

Hrabrost i ljudskost

Nedavno je jedan ‒ umalo tragičan ‒ događaj na sisačkom Starom mostu završio sretnim spašavanjem zahvaljujući Ivanovoj prisebnosti, hrabrosti i prije svega ljudskosti. O samom događaju spašavanja života Ivan kaže:

‒ Hvala Njemu što me u tom trenutku poslao baš na to mjesto. Ja sam bio samo sredstvo Njegova djelovanja. I sva hvala i slava ide Njemu. Djevojka je dobro koliko može biti, a dug je put pred njom i nadam se da će shvatiti koliko je vrijedna…

Govoreći tako o događaju, Ivan je otkrio još jednu stranu koju ljudi koji ga dobro poznaju itekako znaju – Ivanu je kao istinskom vjerniku Bog na prvome mjestu i svoju vjeru nastoji bezrezervno i beskompromisno živjeti u svakodnevnom životu. 

Velik čovjek, odličan kolega

‒ Uopće me nije iznenadilo niti što je Ivan tako postupio niti što je odbio ikakvo veličanje i čast za svoj čin. To je on i takav je on.

Sigurna sam da bi skočio u vatru i vodu za bilo koga – ljude koje zna, a očito i one koje ne zna, s kojima se slaže ili ne slaže, za čovjeka, psa, mačku. Ne radi razlike među ljudima i spreman je svima pomoći. Uvijek i bez odgode. Velik je čovjek. Ljudina. Odličan kolega.

Tim i sličnim riječima Ivana opisuju kolege, a njegov nadređeni, regionalni voditelj Robert Martin ne skriva ponos i čast što je baš Ivan dio njegovog tima.

‒ Ivan voli ljude i voli biti voljen. Takav je. Čast mi je poznavati ga!

Ivan je otac djevojčice Tonke Marte i, koliko čujemo, jako posvećen otac. Omiljen je trener u vaterpolskom klubu „Siscia”, veliki stručnjak za informatiku. Da dan ima još dvadeset četiri sata, on bi imao pune ruke posla.

• Prilika da nekomu spasimo život ne događa se često. Koje su Vam se misli vrtjele u glavi kada ste se prije nekoliko tjedana našli u toj dramatičnoj i nesvakidašnjoj situaciji?

‒ Spasiti nečiji život… Kako to veliko i čudesno zvuči. Ali ako to pogledam s vremenskim odmakom, mogu samo reći da me Netko veći od mene stavio u tu poziciju zato što je znao da ću to moći. Prema tome, jedina misao u mojoj glavi bila je ta da moram pomoći djevojci koja je bespomoćno plutala na vodi.

Nisam ni trenutka promišljao što trebam učiniti, već sam skočio u vodu i djelovao.

Sada kada o svemu tome promišljam, trenutak je to koji mi je dao priliku da se primaknem jedan korak bliže nebu.

• Jeste li u toj situaciji postupili kao vaterpolist, trener, vjernik, spasilac ili sve zajedno?

‒ Mislim i vjerujem da sam u tom trenutku postupio kao čovjek koji je svoje znanje stečeno u vaterpolu i radu kao trener iskoristio da s vjerom u Boga spasi djevojku koja se našla u nevolji. Dakle, možemo reći da je to bio spoj svega onoga što mene čini onakvim kakav jesam.

• Iako ste školu i škole završili, a u školama ste zbog posla svakodnevno, to Vam nije dosta pa ste se upisali još jedan fakultet. Kako to?

‒ Davno sam u mladosti igrao vaterpolo i od tada pa do danas on je dio mene. No, kako to biva u životu, nije uvijek sve onako kako želimo pa je tako i mene životni put odveo u nekom drugom smjeru, a ne onom vaterpolskom. Ipak, ljubav prema sportu i vaterpolu bila je jača pa sam se prije nekog vremena vratio u bazen, a nakon toga i uz bazen te sam odlučio svom klubu vratiti ono što je on meni dao i preuzeti ulogu trenera. Kako uvijek u životu ulažem stotinu i dvadeset posto sebe u ono što radim, tako sam i ovdje odlučio školovati se za trenera i eto me ponovno u studentskim klupama.

• Što za Vas znači svakodnevni odlazak u škole, obilazak korisnika, organizacija književnih susreta i niz poslova koji ulaze u opis radnog mjesta stručnog suradnika promotora?

‒ Kao stručni suradnik promotor počeo sam raditi prije šest godina. Tada, ali ni danas, promotorski posao teško je opisati tako da ga netko u potpunosti shvati. Taj posao u život mi je donio mnogo divnih ljudi i trenutaka koje ću pamtiti, a vjerujem da me još mnogo toga čeka.

Za mene ovaj posao nije posao, to je stil života i način na koji moji kolege i ja dišemo za Alfu. Ovaj posao zapravo nema radno vrijeme, ali ne zato što ga netko nije odredio, već zato što se jednostavno samo tako taj posao može dobro raditi.

Alfa i ovaj posao jednostavno vam uđu pod kožu i nikada ih se ne možete riješiti. A i ne želite. Volim svoj posao jer on me je izgradio u osobu kakva danas jesam i donosi mi dobro u svim segmentima mog života, i obiteljskog i trenerskog.

• Što Vas u hrvatskim školama ljuti, a što Vas veseli? 

‒ Počnimo prvo s onim lijepim!

Veseli me to što svaki put kada uđem u školu, čujem dječji smijeh i radost i tada znam da učitelji s kojima radim daju sve od sebe kako bi tu djecu pripremili za budućnost.

Isto tako veseli me to što metode rada i moderna tehnologija donose i omogućavaju novitete u radu s djecom i što im olakšava pristup znanju. Ima i nekoliko stvari koje me ljute, ali možda najbolje ne govoriti o njima i ostati u pozitivnom tonu.

Može li pet brzopoteznih pitanja za kraj?

- Može.

• Trener ili igrač?

- Igrač.

• Suhi trening ili u bazenu?

- Bazen.

• Domaća ili strana glazba?

- Domaća.

• Android ili iPhone?

- iPhone.

• Facebook ili Instagram?

- Instagram (ako baš moram).