Postavili smo pitanja, ali smo odgovore Ivana Janjića, nastavnika hrvatskoga jezika i književnosti u Prvoj gimnaziji u Zagrebu, jednog od autora novih Alfinih udžbenika „Tragom teksta 1” za Hrvatski jezik u srednjim strukovnim školama, čekali podulje. Tko ga je susreo ili samo čuo za njega (a među kolegama itekako je poznat i cijenjen), zna da njegovo kašnjenje svakako nije povezano s neažurnošću ili inertnošću. Baš naprotiv – angažiran je, (pro)aktivan, svestran i ima onu ugodnu i meku crtu ličnosti koju je riječima teško opisati, a svojstvena je ljudima rođenim u zemlji njegova sunarodnjaka, nobelovca Ive Andrića, pa se na njega teško naljutiti. Dok smo čekali Ivana, poslužili smo se malim trikom i odgovore o njemu potražili među njegovim učenicima. A oni u svakom slučaju pripadaju generaciji „najbržega prsta”.

Ivan Janjić bio je gost u emisiji „Nedjeljom u 2”

Što je Ivan Janjić na dramskoj grupi, a u razredu nije?

On je uvijek isti. Uvijek se šali, nije licemjeran i jedina razlika bila bi blaga promjena autoriteta. Na dramskoj se ne smatra osobom koja zna više od nas i koja bi nam nešto naredila, nego je jednak kao i svi ostali pa radimo zajedničkim snagama. Naravno, on često potegne malo više nego ostali, ali unatoč tomu što je imao brojne uspješne predstave, nema velik ego i uvijek nam dopušta da sami smišljamo stvari.

Osim jezika i književnosti od njega smo naučili…

… mnogo toga, možda najvažnije da stvari često nisu toliko ozbiljne i da se ne treba uzrujavati oko apsurdnih situacija.

Da nije nastavnik Hrvatskoga jezika, odlično bi se snašao kao…

… nastavnik Tjelesnoga, možda kao poljoprivrednik.

Potpuno nam je jasno da on voli svoj posao…

… zato što se osjećamo kao da nismo na nastavi, a usput izvaljuje fore zbog kojih svi umiremo od smijeha.

Državna razina Smotre LiDraNo u Vinkovcima 2024.

Mislim da ga u poslu uzrujava…

Ništa ga ne bi uzrujavalo kada bi svi bili iskreni i korektni. Jer on najviše cijeni iskrenost i korektnost kod svih učenika. I da, ljuti ga kada ne odgovaramo na poruke u grupi.

Osim jezika i književnosti od njega smo naučili…

… mnogo životnih lekcija i puno novih fora. Profesor Janjić puno je više od nastavnika Hrvatskoga jezika. On nas prvenstveno uči o životu. Uči nas da se ne bojimo izraziti svoje mišljenje, ali isto tako da poštujemo tuđe mišljenje, a sve to čini na vrlo zabavan način. On nam je školski tata.

Učeničke odgovore prikupila je Ivanova učenica i članica dramske družine Laura Begić. Laura je, kao i Ivan, široj javnosti poznata iz emisije Hrvatske radiotelevizije „Nedjeljom u 2” emitirane 2. veljače 2025. s temom „Položaj mladih u Hrvatskoj”. Sa svojom dramskom družinom Janjić je odlučio napraviti predstavu pod nazivom „Bolje da se nisi ni rodila”,koja tematizira život Laure Begić, djevojke kojoj je vrlo rano dijagnosticirana spinalna mišićna atrofija tipa 2. Naslov je zapravo dio Laurina iskustva iz tramvaja kada joj je jedna fina gospođa, gledajući je kako se muči ulazeći u invalidskim kolicima u tramvaj, rekla: „Bolje da se nisi ni rodila.”

Oduševljenje prolaskom na državnu razinu

„U tim nekim mrakovima koji se stvaraju stvarno svijetli ta naša Begić s tom svojom unutarnjom snagom koja je fascinantna, da se onda mi koji smo zdravi osjećamo nemoćno pokraj nje”, rekao je Ivan o Lauri Begić u emisiji.

– Mi smo sad već ekipa i teško mi ga je opisati a da ne kažem legenda, zmaj, as, kralj, duhovni vođa. Ivana Janjića svaka bi majka djetetu za profesora poželjela!

Erudit staroga kova, a u duši vječno dijete koje uvijek pronalazi načine da u učenicima probudi ljubav prema igri – jezičnoj, dramskoj ili rukometnoj, svejedno je.

Zaljubljenik u umjetnost, rijetko viđen dramski pedagog, čovjek kojega svako mjesto svojata, bila to Bosna, dalmatinski Otok, Dubrovnik ili Zagreb. Gospodin istančana ukusa za izbor sugovornika, kvalitetne kapljice i projekata.

Dvije bosanske duše s terenske nastave po Bosni u Andrićevu Travniku

Njegove su najjače strane ljudskost, jednostavnost, šarm, stručnost, empatija, asocijativnost, morfosintaksa. Blago školi i svakoj drugoj instituciji u čije dvorište parkira svoj bicikl.

Ljudska i profesorska veličina, učitelj, prijatelj – to je Ivan Janjić. – nije štedjela riječi nagrađivana književnica Magdalena Mrčela, Ivanova suradnica na projektu pisanja Alfinih novih udžbenika za Hrvatski jezik za trogodišnje i četverogodišnje srednje strukovne škole. 

Što Vas nadahnjuje, a što umara u poslu kojim se bavite?

– Vožnja biciklom do škole uz slušanje glazbe iz jedne slušalice (danas je bio Arsen, jučer Šostakovičeva „V. simfonija”…), a potom miris moje Prve gimnazije, ulazak u učionicu i ponovni susret s učenicima neprocjenjiv su užitak koji doživim sa svakim radnim danom već više od dvadeset školskih godina.

Biti dio života svojih učenika, u njihovim četirima iznimno važnim godinama, velika je odgovornost, ali i zavidna povlastica.

Učenici su neiscrpan izvor nadahnuća i na tome sam im neizmjerno zahvalan. Umaraju me ljudi koji ne vole svoj posao, a ipak ga rade.

Kako je nastala predstava „Bolje da se nisi ni rodila”?

– Laura Begić iznimna je učenica čija je životna priča doista nadahnjujuća. Budući da je ove školske godine maturantica, ideja da napravimo predstavu o njezinu životu spontano je došla sama od sebe.

Razgovor o predstavi

Htjeli smo da to nikako ne bude patetična priča u kojoj smo svi puni empatije prema osobama s teškoćama jer u stvarnosti to jednostavno nije tako.

Vjerujem da smo se radom na predstavi, što je daleko najvažniji dio dramskoga odgoja, preobrazili svi: i Laura, i ostali članovi dramske družine, i ja kao voditelj. Nadam se da ćete imati priliku pogledati našu predstavu te iz publike također doživjeti preobrazbu o kojoj govorim.

Čitajući Kafku, Ionesca, Camusa... srednjoškolci uočavaju sličnost između svojih života i života depresivnih likova iz književnih djela. Tu na scenu stupate Vi kao nastavnik i imate priliku ući ili ostati po strani. Što Vas motivira da „uđete” (iako je lakše ostati po strani), kao što je to bilo u situaciji s učenicom Begić?

Učenike nikako ne smatram nezrelim osobama (poznajem previše odraslih, a nezrelih ljudi), stoga sam s njima krajnje iskren i otvoren, što je dosta sklizak teren i moraš znati plesati po žici.

Prestrašen, uokviren i pasivan nastavnik stvara prestrašene, uokvirene i pasivne učenike, a vjerujem da takvo društvo ne želimo.

Netko sustavno sije strah u današnjemu vremenu. Ne stvara svijet pojedinca, već pojedinac stvara svjetove.

Ideja da napravimo predstavu o životu Laure Begić došla je spontano sama od sebe

Koja su Vaša područja interesa u poslu i izvan njega?

– Nastava Hrvatskoga jezika u srednjim školama zahtijeva mnoga znanja i vještine, stoga je neizostavan kontinuirani rad na osobnome razvoju, što uz učenje podrazumijeva i tjelovježbu, a posebice duhovnu dimenziju koja je „kod nas na Zapadu” potpuno zanemarena.

Uz mnoge programe i projekte u kojima sudjelujem sa svojim učenicima, a bez kojih nema uspješne nastave Hrvatskoga jezika, kao bivši rukometaš već godinama vodim mušku, a od ove godine i žensku, školsku rukometnu momčad, zbog čega sam doista sretan.

Inače sam posebno ponosan na svoju školsku dramsku družinu koja je od izvannastavne aktivnosti prije nekoliko godina prerasla u fakultativni predmet Dramski odgoj. Nebrojena su se čuda tamo dogodila.

Posebno je ponosan na svoju školsku dramsku družinu u kojoj su se dogodila nebrojena čuda

Izdvojio bih podatak da je u proteklih deset godina iz naših deset skupnih predstava i više od šezdeset pojedinačnih scenskih nastupa šestero učenika odlučilo položiti vječne zavjete kazališnoj umjetnosti upisavši četiri studija Glume, studij Kazališne režije te studij Dramaturgije.

Također je iz naše dramske družine nastala Smotra srednjoškolskoga dramskog izričaja „Gordogan” koju već više od deset godina organiziram sa svojim učenicima u suradnji s Kulturnim centrom Travno.

Dramska družna Gordogan na SKAZ-u

Jedan ste od autora Alfininih novih udžbenika „Tragom teksta 1” za srednje strukovne škole. Koji je Vaš doprinos udžbeniku? Kakav je autorski tim i kako surađujete?

– Od gotovo hermetički zatvorena starog plana i programa dobili smo nastavni kurikul koji je umalo ostao bez svojega obrambenog zaštitnog mehanizma, zbog čega se naš nastavni predmet Hrvatski jezik gotovo raspao, a posljedice osjećamo svi: obezglavljeni i u svakome pogledu nezaštićeni nastavnici, a onda, naravno, i učenici.

Rezultati državne mature lijepo svjedoče o „rasapu lirskoga subjekta”. Stoga je nužno napisati dobar udžbenik koji će kohezijski djelovati na sve sudionike nastave Hrvatskoga jezika. Vjerujem da će naš tim u tome uspjeti.

S druge strane, naš je cilj izraditi udžbenik koji će biti „vodič za preživljavanje” u modernome svijetu, tj. koji će osvijestiti učenike da je jačanje jezičnih kompetencija govorenja, slušanja, čitanja i pisanja ključno za sva područja ljudskih djelatnosti.

Vjerujem da će naš tim uspjeti u stvaranju dobrog udžbenika koji će kohezijski djelovati na sve sudionike nastave Hrvatskoga jezika