Tradicionalno je u fokusu obrazovanja najčešće bio intelektualni aspekt razvoja darovitih učenika i najveći broj obrazovnih intervencija poduzimao se upravo u području uspješnijeg učenja, usvajanja znanja i vještina te razvoja talenta. Mentorstva, napredni programi, treninzi i pripreme većinom su usmjereni na postignuća, koja istodobno služe i kao cilj i kao sredstvo razvoja darovitosti. Premda se drugi aspekti razvoja darovite djece odavno istražuju, posljednjih godina zamjećuje se sve češće premještanje fokusa na osobni i socioemocionalni razvoj darovitih učenika. 

Emocionalni i socijalni razvoj darovite djece iznimno je dinamičan i često turbulentan aspekt razvoja koji značajno utječe na razvojni put, akademski i osobni. Asinkronija ili nesklad između kognitivnog i emocionalnog razvoja najčešće se vezuje uz darovite.

U najvećem broju slučajeva darovita su djeca kognitivno jednu do dvije godine „starija” u odnosu na svoje vršnjake.

To znači da primjerice sedmogodišnjaci na procjenama kognitivnih sposobnosti postižu rezultate koje obično postižu devetogodišnjaci. Istodobno je njihov emocionalni razvoj upravo na razini na kojoj su i njihovi vršnjaci. Kognitivno naprednija djeca u odnosu na svoju dob kompleksnije percipiraju informacije, njihove odnose, pojave i fenomene u svijetu oko sebe te ranije u odnosu na vršnjake počinju shvaćati apstraktne pojmove. Primjerice, ranije se počinju baviti složenim filozofskim ili moralnim pitanjima (pravda ili smisao), no emocionalno nisu zrela za nošenje s težinom tih tema i prihvaćanjem određenih činjenica. Kod mlađe djece to može uzrokovati pretjeranu zabrinutost, dok kod starijih, posebice tijekom adolescencije, može dovesti do egzistencijalne anksioznosti. Daroviti u pravilu imaju napredniji verbalni razvoj i često ih karakterizira bogatstvo rječnika i neuobičajena elokventnost zahvaljujući kojima mogu argumentirati, debatirati pa i svađati se kao odrasli. Ali nesklad s emocionalnim razvojem može primjerice u pojedinim situacijama izmamiti suze, povlačenje i frustraciju kakvu bi pokazivala sva druga djeca. Neki će se učenik pokazati jakim na riječima kada treba raspravljati s nastavnikom, ali će se u drugoj situaciji rasplakati zbog primjedbe. Također se možemo susresti s darovitim učenikom koji odbija raditi „lake” zadatke, ali počinje paničariti kada pogriješi, koji brzo shvaća gradivo i dosađuje se ili koji odustaje ako u nečemu ne uspije iz prvog pokušaja.

Ti učenici nerijetko imaju sjajne ideje, no često ih ne realiziraju u potpunosti, ne završavaju zadatke ili se lako frustriraju kod prvih zapreka.

Burne reakcije na nepravdu, intelektualna usklađenost sa starijima i preferiranje društva starijih učenika, odraslih ili nastavnika i postavljanje egzistencijalnih pitanja također su primjeri nesklada između kognitivnog i emocionalnog razvoja.

Nesklad s emocionalnim razvojem može izmamiti suze i povlačenje 

Odakle sve te emocionalne turbulencije kod darovite djece? Emocionalna intenzivnost još je jedna od ključnih karakteristika emocionalnog razvoja u ovoj populaciji. Štoviše, visoka emocionalnost posljedica je urođene povećane podražljivosti koju možemo opisati kao intenzivniju reaktivnost na podražaje iz okoline. Poljski psiholog Kazimierz Dąbrowski (1938/2019) razlikuje nekoliko aspekata urođene osjetljivosti. Psihomotornu osjetljivost možemo opisati kao povišenu energiju i unutarnju napetost.

U školi to možemo zamijetiti kod učenika koji ne mogu dugo mirno sjediti, ljuljaju se na stolici ili lupkaju olovkom, brzo govore, upadaju u riječ jer ne mogu čekati svoj red ili pretjerano gestikuliraju dok govore.

Važno je napomenuti da takva ponašanja često možemo pogrešno protumačiti kao hiperaktivnost. Senzorna osjetljivost odnosi se na intenzivno doživljavanje zvukova, svjetlosti i boja, mirisa i okusa, tekstura, temperatura i drugih podražaja u okolini. Najčešći su primjeri te vrste osjetljivosti kod učenika koji se žale na bučnost učionice ili im smetaju fluorescentna svjetla na stropu ili čak mirisi hrane u učionici. Od njih možemo čuti da im smetaju etikete na majicama ili određeni materijali od kojih je odjeća izrađena. No često su to učenici koji snažno uživaju u glazbi, likovnim umjetnostima, arhitekturi prostora ili estetskim detaljima općenito. Često imaju urođen osjećaj za simetriju, proporcije, harmoniju i detalje.

Primjer senzorne osjetljivosti je kod učenika koji se žale na bučnost

Snažna potreba za razumijevanjem, analizom i spoznajom istina opisuju intelektualnu osjetljivost. Nju možemo uočiti kod učenika koji često postavljaju pitanje „Zašto?” i traže logična objašnjenja, uočavaju pogreške i nedosljednosti u udžbenicima ili gradivu. Učenici su to koji uživaju u kompleksnim problemima i raspravama, uključuju se u zahtjevne projekte i dodatnu nastavu. Učenje podataka napamet i rutinski i repetitivni zadatci kod njih često izazivaju frustraciju ili dosadu. Imaginacijska osjetljivost odnosi se na bogatu maštu i visoku sposobnost stvaranja mentalnih slika. U učionici su to daroviti učenici koji mislima odlutaju i sanjare za vrijeme nastave jer u tom času razvijaju priče ili ideje, potom učenici koji crtaju detaljne, složene črčkarije i ilustracije na rubnicama ili koricama bilježnica, učenici koji smišljaju alternativne završetke priča ili stvaraju nove likove, učenici koje obuzimaju snažna sjećanja na prošle događaje, pročitane knjige i pogledane filmove i slično. Naposljetku, vraćamo se emocionalnoj osjetljivosti koju karakteriziraju intenzivno doživljavanje dubokih emocija i snažna empatija. Ona je prisutna kod učenika koji se lako uzrujaju zbog nepravde koja zadesi druge učenike, koji teško podnose kritiku i dugo pamte negativnu kritiku ili opaske, koji osjećaju snažnu povezanost s prijateljima ili učiteljem. Nije rijetkost da ti učenici imaju izražen perfekcionizam koji se često nalazi u pozadini njihova straha od neuspjeha. Jednako se tako zbog intenzivnih emocija teže nose s frustracijom, razočaranjem i dosadom, zato su moguće promjene raspoloženja.

Imaginacijska osjetljivost odnosi se na učenike koji crtaju črčkarije u bilježnicama

Kako navedene osobine oblikuju svakodnevicu darovitih pojedinaca? Ako upitamo roditelje, mnogi će reći da se osjećaju nekompetentno u odgoju i da su njihova djeca previše zahtjevna ili čak „nemoguća”, da im često izazivaju zabrinutost. Nerijetko se može čuti kako poneki roditelji priznaju da ne razumiju potrebe i ponašanja svoje djece te da je njihovo dijete pametnije od njih. U školi se, osim obrazovnih, odvijaju i vjerojatno važniji – socijalizacijski procesi. Daroviti učenici vrlo često nailaze na socijalizacijske izazove i pokazuju se kao „previše drukčiji” u svojoj vršnjačkoj skupini. Prethodno smo već spomenuli intelektualnu usklađenost sa starijom djecom, no preferiranje društva starijih od sebe ne proizlazi iz visokog mišljenja o sebi nego iz područja interesa koja se kod darovitih također ubrzano razvijaju i sličnija su područjima interesa starijih. Početna (senzorna) osjetljivost uvjetuje potrebe za specifičnim podražajima i okruženjem, a te specifične potrebe zahtijevaju određene aktivnosti i igre tijekom ranog učenja, potom te aktivnosti ubrzanim tempom postaju sve kompleksnije i počinju se izgrađivati specifični interesi netipični za dob.

Iz tog se razloga daroviti pojedinci često nađu u okruženju u kojem nemaju istomišljenike ili prijatelje s kojima bi se mogli družiti, razgovarati i baviti istim stvarima, što je nerijetko praćeno osjećajem usamljenosti i nepripadanja.

Uz osobne i akademske interese drugi aspekt ovog problema čini način na koji darovita djeca vide i doživljavaju prijateljstvo. U odnosu na vršnjake daroviti češće doživljavaju prijateljstva kao dublju emocionalnu povezanost koja označava odnos koji nije temeljen samo na igri ili zajedničkoj zabavi. Primjeri identifikacije darovitih učenika u školama pokazuju da je takvih učenika, u odnosu na opću populaciju, uvijek malen broj i nije teško pretpostaviti da će se pojedini učenici osjećati usamljeno u svojim razredima. U tim situacijama škola ima priliku utjecati na socijalne procese, primjerice organizirati skupine darovitih učenika iz različitih razreda ili generacija na dodatnoj nastavi ili izvannastavnim aktivnostima namijenjenim darovitima i stvoriti prilike za uspostavljanje kontakata i druženje sa sebi sličnima.

Perfekcionizam je jedna od najčešćih osobina darovitih učenika. Karakteriziraju ga visoki (i često nerealni) standardi, strah od pogrešaka, pretjerano analiziranje sitnih propusta i shvaćanje pogreške kao osobnog neuspjeha, pretjerana osjetljivost na kritiku, odgađanje obaveza i razmišljanje „sve ili ništa”. Pritom letvice mogu biti visoko postavljene kako bi perfekcionist ispunio vlastita očekivanja, zatim kako bi ispunio očekivanja roditelja ili učitelja te kako bi održao ugled uspješnog darovitog učenika.

Kada je riječ o školi i obrazovnim postignućima, perfekcionizam može stvarati pozitivan utjecaj putem motivacije, temeljitosti u redu, ustrajnosti i odgovornosti.

Sve su to pretpostavke za postizanje visokih i kvalitetnih ostvarenja. Istodobno perfekcionizam može stvarati značajne probleme u emocionalnom i socijalnom funkcioniranju. Prvenstveno se to odnosi na anksioznost i stres koji stvaraju visoka očekivanja. Posljedica toga može biti izbjegavanje izazova, biranje lakših zadataka, aktivnosti i projekata, izbjegavanje riskiranja, a u ekstremnim slučajevima može dovesti do podbacivanja u školi. U socijalnom smislu teškoće se odnose na rad i suradnju s vršnjacima. Perfekcionisti su skloni preuzimati obaveze i radne zadatke drugih jer imaju potrebu kontrolirati proces rada. Također se kod njih često pojavljuje frustracija zato što drugi članovi tima ne mogu raditi na tako kompleksnoj razini ili ne mogu pratiti tempo koji je darovitim perfekcionistima očekivan i „normalan”. Emocije će, u konačnici, pokazati jesu li napori darovitih perfekcionista urodili plodom. Nerijetko su to iscrpljenost i rezigniranost zbog neispunjenih očekivanja od sebe ili uvjerenja da su razočarali druge. Zbog nesavršenih ishoda motivacija blijedi i dovodi se u pitanje entuzijazam za buduće zadatke ili projekte. Kako bi se to spriječilo, učenici moraju naučiti prihvatiti nesavršenost svijeta i ovdje važnu ulogu trebaju odigrati učitelji i mentori.

Jedna od najčešćih osobina darovitih učenika je perfekcionizam

Osvrnuli smo se na temeljne karakteristike emocionalnog i socijalnog razvoja darovitih učenika. Ovo područje iznimno je široko i teško je obuhvatiti sve relevantne teme u kratkom članku. Ipak, treba imati na umu da su odgojne i obrazovne intervencije – i kratkoročne i dugoročne – u konačnici usmjerene na razvoj učenikove osobnosti. Napredni programi i razlikovni kurikul, kompleksni nastavni sadržaji, natjecanja i razvoj talenta s jedne strane te emocionalna podrška i kvalitetno socijalno okruženje s druge strane bit će uspješni jedino ako se učenik osjeća dobro u svojoj koži i ako stvari na kojima radi za njega imaju smisla.

Visoka postignuća često smatramo i ciljem obrazovnih intervencija, no zaboravljamo da bi razvoj talenta trebao biti u funkciji osobnog razvoja.

Na pitanje „Kako doživljavaš sebe?” daroviti nerijetko daju konfuzne odgovore. Samopoimanje kod darovite djece od rane dobi drukčije je od djece tipičnog razvoja. Svijest o vlastitoj različitosti („nisam kao drugi”) javlja se relativno rano. Ako su formalno prepoznati kao daroviti, primjerice u školi, identitet često vezan uz etiketu „pametan” ili „darovit” može imati svoje pozitivne i negativne implikacije. Nadalje, slika o sebi kod darovitih može biti neravnomjerna i neujednačena, npr. učenik koji je izvrstan u matematici može biti svjestan te činjenice, ali može se istodobno smatrati uspješnim u sportu. Zbog toga učenici intenzivno preispituju sebe, svoje sposobnosti i svoju vrijednost. To je posebno prisutno u adolescenciji kada se i očekuju krize u razvoju identiteta. Kako se to odražava u školi? Može doći do izoliranja zbog osjećaja da su previše drukčiji od drugih. Također je česta pojava, posebice kod djevojčica i djevojaka u adolescenciji, skrivanje vlastitih sposobnosti kako bi se uklopile u društvo prijatelja ili vršnjaka. Isto tako možemo se susresti s preuveličavanjem jednog neuspjeha i njegova korištenja kao „dokaza” da učenik nije dovoljno dobar.

Iznimno je važno imati na umu sljedeće: ako je učenik previše vezao svoj identitet uz uspjehe, svaka slabija ocjena ugrožava njegovu sliku o sebi.

Zbog toga bi trebalo više ohrabrivati i pohvaljivati ideje, proces rada i strategije u odnosu na konačne ishode. Učenike bi trebalo poticati na refleksiju o vlastitom radu, postignućima i vlastitoj vrijednosti te ih poučiti razlikovanju spomenutih stvari. Pored toga najčešće školske intervencije odnose se na normaliziranje grešaka u radu, smanjivanje osjetljivosti na kritike, osiguravanje prilika za riskiranje, izbjegavanje etiketiranja, istraživanje područja interesa i osiguravanje odgovarajućih izazova.

Trebamo osvijestiti iznimnu šarolikost osobnosti i karaktera

Razvoj darovitih očito je obilježen brojnim paradoksima i inzistiranje na razvoju jednog aspekta često dovodi do narušavanja cjelokupnog razvoja. Stoga razlikovni i individualizirani kurikuli koje ćemo osmisliti trebaju imati istaknutu holističku crtu. Pritom si trebamo osvijestiti iznimnu šarolikost osobnosti i karaktera, ali i potreba, u ovoj relativno maloj populaciji učenika. Naši potencijali više su od rezultata na testovima inteligencije ili priznanja na natjecanjima.

Reference:

Dąbrowski, K. (1938/2019). Types of Increased Psychic Excitability (prev. M. M. Piechowski), Advanced Development, 17, 1–26