Zanimljiv je odnos dviju perspektiva pri identifikaciji darovitosti. U prvoj opažamo kvalitetu uradaka i izvedbi učenika pa na temelju takve procjene donosimo pretpostavke o tome koji učenici imaju visoke sposobnosti ili potencijale. U drugoj perspektivi istražujemo i nastojimo što točnije provjeriti učeničke sposobnosti kako bismo mogli donijeti pretpostavke o tome tko bi mogao postići kvalitetne uratke ili izvedbe. Praktičari strategije i tehnike za identifikaciju obično traže na sjecištu tih dviju perspektiva, a neki pak navedene perspektive smatraju fazama identifikacijskog procesa. 

U školskom je kontekstu prva spomenuta perspektiva od iznimne važnosti. Opažanje i promatranje učenikova ponašanja i izvedbi ‒ uradaka, pristupanja zadatcima i problemima, socijalnih interakcija, znanja, interesa i osobnih karakteristika ‒ neprocjenjiv su izvor informacija. Renzulli naziva ta ponašanja darovitim ponašanjima koja nastaju u interakciji triju ključnih komponenti darovitosti: visokih sposobnosti, kreativnosti i posvećenosti zadatku (Renzulli i Reis 2018). Ona značajno odstupaju od uobičajenih ponašanja većine učenika određene dobi i naš je zadatak uočiti ih, usmjeriti i poticati njihov razvoj u konkretne talente. 

Subjektivne procjene i nominacije

Procjena darovitosti temeljena na analizi darovitih ponašanja, na evaluaciji uradaka i izvedbi u značajnoj se mjeri temelji na subjektivnim procjenama učitelja i različitim zapisima o učenikovim postignućima. Subjektivnost najčešće poistovjećujemo s nepouzdanosti, međutim, ako je takav pristup organiziran i planiran te posebice ako ga vodi učitelj koji ima iskustva u radu s darovitima, konačni rezultati mogu biti razmjerno pouzdani. Postupak identifikacije trebao bi prethoditi unaprijed pripremljenim naprednim programima. Sukladno tomu za takvu vrstu procjene bilo bi potrebno odrediti razdoblje praćenja nakon kojeg će se donijeti zaključci o tome koji učenici pokazuju zapažene uratke ili izvedbe.

No što bi smo sve trebali pratiti? Za valjanije rezultate identifikacije morali bismo obratiti pažnju na barem nekoliko pokazatelja:

- školske ocjene

- bilješke o učenikovoj aktivnosti tijekom nastave

- bilješke o učenikovoj uključenosti i postignućima u izvannastavnim i izvanškolskim aktivnostima

- zapisi o učenikovim područjima interesa i sklonostima

- mapa s učenikovim uradcima (primjerice projektima, literarnim tekstovima ili umjetničkim ostvarenjima) i zapisima o izvedbama (primjerice glazbenim, dramskim ili sportskim nastupima)

- anegdotalni zapisi.

Da bi se procjena učinila pouzdanijom, preporučljivo je uključiti više učitelja ili stručnjaka za neku domenu, primjerice pri vrednovanju kvalitete uradaka ili izvedbi. Anonimno ocjenjivanje jednog uratka koje će učiniti više procjenjivača može dati drukčiji uvid u kvalitetu ostvarenja ili izvedbe. Pojedini praktičari uzimaju u obzir i informacije prikupljene od roditelja učenika, kao i od razredne zajednice. 

Osim navedenoga korisno je uočavati i obilježja za koja često ne postoji rubrika u pedagoškoj dokumentaciji. Riječ je o učeničkim osobinama koje se odnose:

- na karakteristike osobnosti

- na motivacijske karakteristike

- na socijalne i emocionalne karakteristike

- na ometajuće karakteristike i ponašanja.

U prikupljanju takve vrste informacija najviše nam mogu pomoći nominacijski upitnici, skale i liste za označavanje (popularno „check-liste”). Spomenuti alati i instrumenti sastoje se od pomno odabranih i usustavljenih karakteristika i ponašanja tipičnih za darovite učenike, bilo da je riječ o općim karakteristikama tipičnih za tu populaciju ili svojstvenih određenoj domeni (primjerice daroviti ‘matematičari’ ili ‘umjetnici’ imaju neke zajedničke karakteristike). U literaturi je dostupno više takvih alata koji u suvremenoj obrazovnoj praksi postaju standard kada se govori o identifikaciji učeničkih potencijala. 

Kada sve navedeno uzmemo u obzir, za planiranje identifikacije darovitosti bit će nam potrebna opširna tablica s mnogo rubrika. No kako bi to sve imalo smisla, potrebno je odrediti kriterije na temelju kojih će se neke učenike uključiti u napredne programe. Ti kriteriji moraju biti u skladu sa standardnim kriterijima u obrazovnoj praksi, ali i s vrstom i specifičnostima naprednog programa i škole u kojoj se identifikacija i programi odvijaju. Prema svim prikupljenim podatcima trebamo se postaviti kritički i odluku o tome tko je potencijalno darovit donijeti gledajući cjelokupnu sliku. Ovdje je potrebno određeno iskustvo, međutim jasno je da ćemo ponekad pronaći kandidata za napredni program uz čije ime u rubrici školskih ocjena ne stoje petice. 

Smjernice za rad s darovitom djecom i učenicima Ministarstva znanosti i obrazovanja (MZO 2022) opisuju prvu perspektivu kao fazu uočavanja darovitosti. Druga faza naziva se utvrđivanje darovitosti i ona ponajprije označava objektivno procjenjivanje psihičkih osobina učenika u potrazi za onima koji imaju visoke potencijale. 

Objektivne procjene i mjerenje

Mjerenja i psihometrijske procjene učenikovih osobina, kao što je spomenuto na početku, drukčija je perspektiva u identifikaciji darovitosti. Sada nastojimo uz pomoć psihologijskih instrumenata utvrditi koji učenici imaju kvalitete na temelju kojih bi mogli postizati izvrsna postignuća (koja smo opažali u prvom slučaju). Testovi i upitnici koji se koriste za ovakvu procjenu standardizirani su instrumenti kojima se, zahvaljujući postojećim normama, može objektivno mjeriti razvijenost određene osobine. Navedene instrumente u pravilu primjenjuju psiholozi i najčešće su to:

- testovi kognitivnih sposobnosti (općih i specifičnih)

- upitnici ličnosti

- testovi kreativnosti

- skale za procjenu (primjerice motivacije ili slike o sebi).

Takav pristup omogućuje relativno brzu i jednostavnu procjenu učeničkih sposobnosti. U praksi se obično primjenjuje tzv. generacijska procjena, kada se testovi inteligencije primjenjuju u cijeloj generaciji primjerice četvrtog razreda. Grupno testiranje sposobnosti korisno je jer može „otkriti” učenike koji prema školskim ocjenama ili kvaliteti uradaka možda ne bi bili uočeni. Individualni testovi inteligencije obično se primjenjuju među darovitim učenicima s teškoćama ili iznimno darovitim učenicima.

Prema standardiziranim normama i uobičajenoj obrazovnoj praksi potencijalno darovitima smatraju se učenici koji prema rezultatima postignutim na testu sposobnosti pripadaju u 5 ili 10 posto najuspješnijih. Navedeni kriteriji nisu jedini pa tako možemo pronaći i strože, ali i slobodnije kriterije (primjerice 3 % ili 15 % najuspješnijih). U novije vrijeme moguće je pronaći primjere korištenja lokalnih umjesto nacionalnih normi (Pfeiffer 2015).

Suvremenije teorije ne izjednačuju darovitost s IQ-om, stoga su za identifikaciju potrebne

procjene i drugih karakteristika. Najčešće govorimo o kreativnosti, nekim crtama ličnosti i motivaciji.

Koji će od dvaju pristupa rezultirati pouzdanijim ishodima identifikacije darovitosti? I jedan i drugi imaju svoje prednosti i ograničenja. Što zbog manjkavosti subjektivnih procjenama, što zbog karakteristika psihologijskih instrumenata, što zbog specifičnih školskih okolnosti ‒ često će se dogoditi da neki daroviti učenik prođe ispod radara, da ostane skriven i ne bude identificiran kao kandidat za napredni program.

Kao što je spomenuto na početku, kombinacija opisanih dvaju pristupa u svakodnevnom obrazovnom radu pokazuje se kao najbolji odabir. No pristup, tehnike i kriteriji selekcije učenika uvijek će ovisiti o vrsti naprednog programa te o ciljevima i ishodima koje želimo njime postići.

Literatura:

Ministarstvo znanosti i obrazovanja (2022). Smjernice za rad s darovitom djecom i učenicima. mzo.gov.hr

Pfeiffer, S. I. (2015). Essentials of gifted assessment. John Wiley & Sons, Inc.

Renzulli, J. i Reis, S. (2018). The three ring conception of giftedness: A developmental approach for promoting creative productivity in young people. U: S. I. Pfeiffer, E. Shaunessy-Dedrick i M. Foley-Nicpon, (Ur.), APA handbook of giftedness and talent (pp. 185-189). American Psychological Association.