– Prije toga radila sam u pet škola, a kao 28-godišnja učiteljica sa šest godina radnog staža dobila sam zadatak da u školi u kojoj nas je rat zatekao pronađemo sklonište za učenike.

Dobili smo ruksake sa suhom hranom i bocune za vodu, koju smo mijenjali svako jutro, i vježbali evakuaciju: svako jutro odlazila sam s učenicima u obližnji podrum jednog mještana.

Onoga dana kada je počelo gađanje odašiljača na Martinšćaku u blizini škole nastava je prekinuta. Ubrzo prestaje nastava u matičnoj školi i u svim područnim školama. – ispričala nam je učiteljica Jasna Korenić koja danas radi u karlovačkoj OŠ Dragojle Jarnević. Također nam je objasnila kako je područna škola Ladvenjak zaustavila rad nekoliko dana prije napada na Karlovac, 4. listopada 1991., jer su bili na samoj granici – od onih koji su pucali dijelila ih je tek rijeka. Ljudi su odmah sklonili djecu iz sela.

– Dana 4. listopada 1991., kada je prvi put zasvirala uzbuna u Karlovcu, bio je sunčan dan. Učenici su bili u svojim učionicama, u poslijepodnevnim smjenama.

Gradski stožer odlučio je da se učenici puste kućama. Prekid nastave objavljen je na radiju, a školi su javili telefonskim pozivom. Sve smo to doznali kasnije jer su učitelji bili na nastavi – u učionicama s učenicima.

Toga dana ja sam bila u matičnoj školi u Turnju i na povratku s posla zatekla sam se u gradu.

OŠ Turanj, 27.1.1991.

Na izlasku iz jedne ulice začuli su se zvukovi za koje nismo mogli odrediti od čega dolaze. Shvatili smo da su to zvukovi koje proizvode učenici – pušteni istovremeno iz nekoliko škola – brzo su hodali, trčali, razgovarali, plakali, stupali, uzdisali, žurili se…

I danas plačem kada se sjetim tog zvuka koji je nastao kao mješavina panike i straha školske djece.

Nastava je potom organizirana tako da smo svi radili u međusmjeni u jednoj osnovnoj školi.

Mi učitelji trebali smo obići napuštene škole i ponijeti učeničke stvari za koje smo procijenili da su nam potrebne. Tako se među stvarima našla i jedna vreća puna dječjih šlapica koje su nosili u školi.

Ostala je nekoliko mjeseci zaboravljena u podrumu.

Sjećam se, tog sam proljeća u učionicu donijela punu vreću tih njihovih šlapica. Istresla sam je pred učenike. Prvo tajac. Kad su shvatili što je pred njima, učionicu su ispunili vrisak, smijeh, ushićenje, bacanje na pod i traženje para i vlasnika svakoj šlapici. Djeca su narasla, papučice su im postale premale, nisu ih više mogli obuti, ali su ih privijali na prsa, ljubili, grlili… kao najdraži i najdragocjeniji dar.

Za vrijeme rata bilo je teško. Bilo je dugih razdoblja bez nastave. U jednom trenutku dobila sam zaduženje da u prostorima Mjesne zajednice okupim sve učenike. Došli su mali i veliki.

Osnovnoškolci i srednjoškolci. Družili smo se, razgovarali, to nam je svima tada bilo potrebno. Kratko je trajalo jer su uzbune prekinule i taj oblik nastave.

Rat nam je mnogo odnio, ali nas je i osnažio. U sve nevolje rata ulazila sam bez pogovora, borili smo se s novim situacijama i iz njih sam izlazila čvršća, jača i sigurnija.

Svake godine sa svojim učenicima u razredu obilježavam 4. listopada kao dan napada na Karlovac. Priče koje im pričam ovise o uzrastu, prilagodim ih dobi učenika. Pamte ih i žele iz godine u godinu ponovo čuti stare i traže nove priče. Potkrepljujem ih fotografijama grada iz tog vremena.

OŠ Turanj, 27.1.1991.

Danas sam razrednica učeniku čija je majka u ratnim godinama bila moja učenica. Naši razgovori uvijek počinju riječima: „Učiteljice, sjećate se...” Sjećam se svega.

Podjela učeničkih knjižica, 10.7.1992.

Fotografije: privatni arhiv učiteljice Jasne Korenić