Obrazovni stručnjak iz Nizozemske Anne Jan van den Dool održao je plenarno predavanje „Growth Mindset” (mentalitet rasta) na 4. međunarodnoj konferenciji za učitelje razredne nastave, obrazovne stručnjake i znanstvenike u primarnom obrazovanju „Pogled u učionicu – od tradicije do suvremenosti”.

„Od ovog fenomenalnog Nizozemca naučili smo puno!” – moglo se čuti nakon predavanja, a kad bi se izgovoreno trebalo sažeti u jednu rečenicu, ona bi glasila ovako: „Sposobnosti rastu uz trud, greške treba proslaviti, a izazov trenira mozak!”

Anne Jan van den Dool uočio je zanimljivu razliku između hrvatskih i nizozemskih učitelja, a naučio i jednu lijepu hrvatsku riječ. S kolegom iz Nizozemske razgovarali smo dan nakon održanog predavanja, kada su se njegovi dojmovi slegli – za razliku od naših.

Anne Jan van den Dool po mnogima je održao jedno od najzanimljivijih predavanja na konferenciji

• Možete li za one koji nisu slušali Vaše predavanje objasniti pojam mentalitet rasta?

– Mentalitet rasta jest vjerovanje da se svatko može razvijati i sazrijevati u bilo kojem području.

Inteligencija i fizičke sposobnosti mogu se razvijati tijekom vremena. 

To se naziva mentalitetom rasta jer počinje vjerovanjem da je razvoj moguć. Ako istinski vjerujete i, naravno, marljivo radite na nečemu, otkrit ćete da se vi i vaši učenici razvijate i mijenjate, sazrijevate.

Mentalitet rasta u osnovi je čvrsto uvjerenje da svatko ima sposobnost razvoja u bilo kojem području. To ne znači da svatko može postati svjetski prvak, ali se svatko može razvijati. 

Često se smatra da greške treba izbjegavati kako biste pokazali koliko ste dobri. Međutim, ako vam je cilj učenje, greške su upravo ono na čemu trebate zastati – čak ih i pokazivati. To je put do novih spoznaja. Osobe s mentalitetom rasta uspjeh doživljavaju na drukčiji način – ponekad čak i slave pogreške umjesto da ih se srame.

• Koje su najveće predrasude koje učitelji i odgojno-obrazovni stručnjaci imaju o poučavanju?

– Najveća je predrasuda vjerovati da netko jednostavno ima ili nema talent za nešto. To je primjer fiksnog načina razmišljanja. Primjerice, neki ljudi vjeruju da poučavanje zahtijeva posebne vještine te da ih netko ili ima ili nema, bez obzira na trud koji ulaže.

Način razmišljanja usmjeren na rast kaže da nije presudno posjedujete li neku vještinu, nego što poduzimate ako je nemate.

Da, neki ljudi imaju prirodne sposobnosti i neke stvari im idu lakše, dok za druge moraju uložiti više rada. No to ne znači da se ne mogu razvijati u tom području.

Međunarodna konferencija okupila je predavače iz Hrvatske i inozemstva

• Koja je razlika u pristupu poučavanju između hrvatskih i nizozemskih učitelja?

– Ne bih se usudio reći da znam koja je razlika. Za početak, postoji mnogo sličnosti. Radimo u sustavu koji je slično koncipiran – imamo jednog učitelja koji radi s grupom od dvadeset do tridesetak učenika, obrazovanje je podijeljeno na osnovnoškolsko i srednjoškolsko, u nižim razredima jedan učitelj radi većinu nastave s istim učenicima, dok sa starijima (u predmetnoj nastavi – op. a.) rade specijalizirani učitelji određenih nastavnih predmeta. Dakle, sustav je vrlo usporediv.

Ono što smatram razlikom, barem prema onome što sam do sada vidio u hrvatskim učionicama, jest to da se u Hrvatskoj u središtu nastavnog procesa nalazi učitelj, a trebao bi biti učenik. 

Dakle, učitelj je iznimno aktivan tijekom sata, radi mnogo i naporno. Vidio sam primjere rada i bio u učionicama nekih stvarno dobrih učitelja, ali ono što mi se čini – ne bih htio nikoga uvrijediti – jest to da oni na neki način zabavljaju učenike, smišljaju načine da ih drže koncentriranima, zaokupljenima nastavom… U Nizozemskoj je češće da učitelj preuzima ulogu trenera ili mentora, dok učenici samostalno rade na zadacima. U nekim školama učenici na početku tjedna odlučuju što će raditi i sa svojim učiteljem planiraju strategije učenja. Učitelj im tada pomaže, prati njihov napredak i usmjerava ih.

• Spominjali ste intrigantno istraživanje o Pigmalionovu efektu koje je provedeno u jednoj školi?

– Istraživanje iz 1960-ih provedeno je tako da su istraživači u jednoj školi odabrali prosječnu učenicu i njezinim učiteljima rekli da je iznimno nadarena. Nisu tražili promjene u pristupu učenici, a ipak su se njezini rezultati nakon nekog vremena znatno poboljšali.

Pokazalo se da je samo ideja o tome da dijete ima izvrsne sposobnosti, promijenila njegove stvarne sposobnosti. 

Vjerovanje učitelja da je učenica iznimna promijenilo je i njezine sposobnosti. Pretpostavlja se da su učitelji, tražeći „genijalnost”, češće komunicirali s njom, postavljali joj pitanja, izazivali je. Ispunila je njihova očekivanja. Nije bilo promjene u poučavanju, niti u testiranju – promjena se dogodila u načinu razmišljanja učitelja. To je srž mentaliteta rasta.

Pigmalionov efekt danas je poznatiji pod imenom samoispunjavajuće proročanstvo, a odnosi se na to da naša vlastita očekivanja o nekoj osobi izravno utječu na naše ponašanje prema toj osobi. 

Od kolege iz Nizozemske sudionici konferencije imali su priliku sazati više o Pigmalionovu efektu

Svi smo skloni ispunjavati tuđa očekivanja. Učenica je možda osjetila da učitelji vjeruju u nju i zato je učinila dodatni korak – možda i stotine njih. U toj se interakciji nešto promijenilo. I to je fascinantno.

Kad god dođem u razred i čujem učitelja kako kaže: „Ah, nikad ništa od njega…”, odmah mogu pretpostaviti barem jedan uzrok neuspjeha. A to je uzrok koji možemo promijeniti.

• Vidim da uživate u Hrvatskoj. Zanima me koja je prva hrvatska riječ koju ste naučili?

– Živjeli! Naučio sam to na večeri.

Anne Jan van den Dool u Hrvatskoj je uživao

Izdavačka kuća Alfa i ove je godine bila jedan od sponzora održavanja konferencije o kojoj više možete saznati ovdje.