„Naša je Lucija krenula u školu. Ima dobru učiteljicu. Otkako ju je učiteljica pohvalila, Lucija je još bolja. Sretni smo jer jako voli školu.”

Ponosno govoreći o svojoj unučici, učenici prvog razreda osnovne škole, ovaj je djed u neobaveznom razgovoru dotaknuo samu bit formativnog vrednovanja. Otkako ju je učiteljica pohvalila – učenica je još bolja. Dobra vijest za učenicu, učiteljicu i roditelje (u ovom slučaju djeda). Ne znajući i ne htijući, vjerojatno intuitivno, svojim je jednostavnim zaključkom djed dotaknuo samu srž, cilj i svrhu vrednovanja koje uvijek mora biti pružanje prilike učeniku za unapređenje učenja, učitelju za prilagođavanje metoda rada, a roditelju za dobivanje pravodobne, razumljive i jasne informacije o napretku vlastitog djeteta.

Iako je u ovom slučaju bila riječ o formativnom vrednovanju (pohvali) učenikova ponašanja, nema neke razlike ni kada je riječ o vrednovanju za učenje. Ono što se, međutim, dogodilo i u nekom je trenutku krenulo u krivom smjeru jest činjenica da dio učitelja još uvijek misli da je formativno vrednovanje „opet nešto novo”, nešto što se negdje mora (formalno) upisati, zabilježiti. A učitelji vole poučavati, ne vole bilježiti. Iz nekog je razloga, malo-pomalo, formativno vrednovanje postalo puka formalnost, vrednovanje forme radi jer se eto „mora” (a što se mora, nije teško). Na terenu su i tumačenja različita, pa se tako često zna čuti uputa koja se prenosi s učitelja na učitelja, a glasi otprilike da je prije sumativne (brojčane) ocjene kao rezultata pismene provjere znanja učenika važno u e-Dnevniku napisati barem dvije bilješke (dvije formativne ocjene). Pa se sukladno uputi (za koju se pouzdano ne zna od koga je došla) krenulo provoditi formativno vrednovanje bez jasnog cilja i svrhe, reda radi, radi upisivanja dviju opisnih bilježaka prije jedne brojčane ocjene. I tako se od učitelja može čuti rečenica: „Moram pisati formativno da imam neku bilješku prije ispita znanja!” Čak i učenici ponekad znaju reći: „Sutra pišemo formativno!” Ili, još bolje: „To nije za ocjenu, to je za formativno!”

Iako su svrha i cilj formativnog vrednovanja dobrobit učenika, pravodobna informacija roditelju i učitelju u skladu s kojom će promijeniti ili prilagoditi poučavanje (učitelj), pomoći djetetu u učenju kod kuće (roditelj), formativno vrednovanje postalo je kamen spoticanja, predmet moranja i „besmislenog piskaranja”. Možda je za povratak na tvorničke postavke i ulaženje u samu bit i svrhu formativnog vrednovanja dobro podsjetiti se koristi koju ono ima za sva tri dionika odgojno-obrazovnog procesa – za učenike, učitelje i roditelje.

Učenici već od najranije dobi uočavaju da su i oni važan i aktivan dio procesa poučavanja, shvaćaju da je njihova uloga važna i da svojom aktivnošću, stajalištem, angažmanom mogu uvelike utjecati na uspješnost procesa učenja. Povratna informacija koju dobiju od učitelja tijekom procesa učenja daje učeniku zeleno svjetlo i potiče ga da nastavi dalje ili da promijeni smjer. Ponekad će se morati i vratiti natrag, ma koliko mu to teško padalo, no činjenica jest da je i to dio putovanja – u ovom slučaju procesa učenja. Je li formativno vrednovanje jedan običan „Bravo!”, srce, cvjetić, smješkić u pisankama? Da! Može biti. Tako, zapravo, sve počinje. Dobro je poznato da škole danas obrazuju djecu za zanimanja koja u ovom trenutku ne postoje. Jer ono što je činjenično stanje danas već sutra možda neće vrijediti. I zato je važno da učenici u školi nauče učiti, da otkriju svoj stil učenja, da razviju različite vještine, da shvate kako mogu unaprijediti proces učenja, da razviju samoregulaciju, metakognitivne vještine i motivaciju za učenje jer će ionako, žele li rasti u svim područjima, morati učiti cijeli život. I upravo im je u tim formativnim godinama važan učitelj mentor koji će ih usmjeravati, voditi, poučavati, pomoći im otkriti vlastiti stil učenja. Kako? Pa, između ostalog, i formativnim vrednovanjem. Pojam metakognicije odnosi se na svijest o onome što osoba zna, što ne zna i na koji način može naučiti ono što ne zna (Cao i Neitfeld, 2007.).

Učitelji za sebe također mogu izvući dobrobit od formativnog vrednovanja, i to je mnogo više od pukog piskaranja. Oni koji u svojoj praksi primjenjuju vrednovanje za učenje ili formativno vrednovanje gotovo sigurno prestaju biti usmjereni isključivo ili u velikoj mjeri samo na ostvarivanje planova, ishoda i kurikuluma. Učitelji nisu samo formalni realizatori dugoročno i kratkoročno zadanih ciljeva nego vrlo odgovorni i usmjereni kreatori nastavnog procesa koji, osluškujući svoje učenike, uvelike olakšavaju proces učenja. Njihov se fokus okreće na ostvarivanje jednog drugog cilja – olakšavanje procesa učenja. To itekako mijenja paradigmu jer, priznali to ili ne, nije baš neka sreća provesti radni vijek poučavajući iz godine u godinu iste stvari uvijek na isti način. Sve se mijenja, mora se mijenjati i poučavanje. „Promjene nisu ništa drugo do naša svakodnevica” – jasna je i čvrsta poruka uvijek dobro raspoloženog dr. sc. Borisa Jokića, ravnatelja Instituta za društvena istraživanja, koji i dalje optimistično, s vjerom u dobro obrazovanje, smatra da odgovor i moć za promjene leži u rukama i srcima odgojno-obrazovnih radnika, od vrtića do sveučilišta.

Jedna od zabluda vezanih uz formativno vrednovanje jest to da se uvijek provodi alternativnim metodama. Prava je istina da nije važna metoda kojom se vrednovanje provodi već sama svrha i način na koji se provodi. I najvažnije – što će se dalje poduzeti s rezultatima tog vrednovanja i kako će ti rezultati unaprijediti proces učenja.

I roditelji profitiraju od formativnog vrednovanja – iz učiteljevih pravodobnih, jasnih i razumljivih bilježaka oni mogu dobiti najtočnije i najpouzdanije informacije o napretku vlastitog djeteta. Mogu dobiti uvid u proces učenja i priskočiti u pomoć, ili barem biti podrška ako je i kada je to potrebno. Jednako tako pregledavanjem učeničkih mapa, tablica samoprocjene, rubrika… u individualnom razgovoru s učiteljem u školi roditelji mogu bolje upoznati svoje dijete, otkriti njegovu stranu s kojom se nikada ranije nisu susreli i koje dijete kod kuće ne pokazuje. Učitelj je osoba koja s učenicima ponekad provodi više vremena nego roditelj, interakcija između učitelja i učenika svakodnevna je i sasvim drukčija od one između roditelja i djeteta. Učitelj u školi tijekom nastave vidi učenika u različitim situacijama, u većini slučajeva onima u kojima ga roditelj ne vidi.

Upustiti se u proces vrednovanja možda je najteže učiteljima koji ni sami nisu spremni za promjenu, ali to je stanje dugoročno neodrživo jer je znatno prije dr. Borisa Jokića još Heraklit zapisao: „Samo mijena stalna jest.”

Kako formativnim vrednovanjem potaknuti učenje, pročitajte u knjizi Učenje u tijeku.