„Beside s Puta – Camino” nije jedina knjiga o iskustvima s najpoznatijeg hodočašća Europe i svijeta, ali je jedinstvena po narativu autorice Danice Andrešić. Rođena i odrasla u Tomislavgradu u Bosni i Hercegovini, logopetkinja zaposlena u zagrebačkom dječjem vrtiću kao stručna suradnica u zvanju savjetnice, dugogodišnja predsjednica i potpredsjednica Hrvatskog logopedskog društva diplomirala je na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu. Ljubav prema prirodi i pisanoj riječi, planinama i glazbi nešto je što je oduvijek bio njezin način i njezin put za pronalazak mira i ravnoteže. Sve su se te stvari slile i spojile na hodočašću koje je za nju bilo posve osobno iskustvo, spoj ljepote i vjere, prirode i riječi. Jednom riječju Put. 

Moja školjka - simbol hodočasnika na Caminu

Put je pronašao putnicu

– Davno sam čula za Camino, pogledala reportažu i pomislila: dobra avantura. I ništa više… – kaže Danica. Danas zna da je Put pronašao nju i da ga je morala proći. Daničini dnevnički zapisi koje je objavljivala na društvenoj mreži, javljajući se na taj način rodbini i prijateljima, objedinjeni su i ukoričeni u knjigu „Beside s Puta – Camino”.

– Znakovi na Putu uspješno su uspoređeni sa znakovima vremena – prošloga, sadašnjega i budućega. Citati hrvatske pisane riječi kojima obiluje prikazani sadržaj više su od usputnog putopisa, naprotiv podsjećaju na nacionalni, kulturni i vjerski identitet kojim smo oblikovani na osobnoj i zajedničkoj razini.

Hodajući glavnom „Ulicom Europe” u vremenu u kojem se Europa i svijet susreću s brojnim izazovima, autorica podsjeća na često zaboravljenu činjenicu da mali čovjek može činiti velika djela bez obzira na vrijeme i okolnosti u kojima živi. – smatra urednica izdanja Božana Sliško, izvršna urednica za Povijest u Izdavačkoj kući Alfa.

Još samo toliko...

• Na Camino neki idu iz vjerskih, a neki iz turističkih, avanturističkih ili nekih drugih razloga. Vi ste išli iz vjerskih, no da biste prehodali 779 kilometara puta, potrebna je i fizička i duhovna priprema. Što je to podrazumijevalo u Vašem slučaju?

– Da biste prošli Put, nije potrebna samo fizička pripremljenost i snaga tijela. Treba biti emocionalno i psihički snažan, čvrst. Biti siguran u sebe i imati potrebnu snagu volje. Hodati opetovano iz dana u dana, svakodnevno živjeti iste rutine (iako ni jedan dan nije isti) može biti zahtjevnije u emocionalnom i psihičkom smislu nego fizičkom. Neki ljudi teško to podnose te nakon određenog broja dana „klonu” duhom, „umori” ih jednolična svakodnevica. 

Ja sam Put propješačila s ruksakom na leđima, bez štapova, na jednostavan način, bez ikakvih većih teškoća, a sve zahvaljujući svojoj vjeri i molitvi. Istodobno mi je Put uzvratio najljepšim darom: iskustvom užitka u molitvi. 

Stoga se usuđujem reći da je duhovna priprema daleko važnija od fizičke, sveobuhvatnija je, ustvari ona uključuje fizičku pripremu. I hijerarhijski gledano, po vremenu nastanka, starija je duhovna priprema. Javlja se prvim pitanjem: bih li ja to mogla? Zatim prvom predočenom slikom u mislima: možda tako izgleda hodati Camino. Prvom željom: Bože, i ja želim ići na Camino; željom koja ostane trajno zasijana u našem srcu. Duhovna priprema uključuje sve razine pripreme ‒ od emocionalne do duhovne, vjerske razine te u konačnici i fizičke. Kad znamo cilj, kad imamo ideju i želju, onda su koraci do realizacije ideje i ostvarivanje cilja vrlo jednostavni i lagani. 

Sve je lakše s krunicom u ruci

• Put ste prehodali bez ikakvih teškoća u fizičkom, emocionalnom ili psihičkom smislu. Je li razlog tomu to što odluku niste donijeli preko noći. Što je presudno za uspješan ishod putovanja?

– Želja za Caminom u meni je dugo tinjala, rasla, buktjela. Čini mi se kao da se bila trajno nastanila u mojim mislima i molitvama. Moju ideju i želju za Caminom upotpunili su posve slučajni, ali sve češći susreti s ljudima koji su prohodali Camino i prepričavali mi svoje doživljaje. Prvi planirani odlazak na Camino spriječila je pandemija korone, kao uostalom mnogo toga na kugli zemaljskoj. Iako sam uživala u misaonom i svakom drugom vidu pripreme, logističkom (kupnjom odgovarajuće opreme i odjeće) i fizičkom (tjelovježbom i hodanjem), strahovala sam da se moja želja možda nikada neće ostvariti. No zov Camina bio je jači od osjećaja straha. 

Dakle, moja duhovna priprema počela je od trenutka kad se rodila želja, od početka razmišljanja kako bi to bilo, kako bih išla, sama ili s nekim. Na koji bih način štitila sebe, što je također potrebno. Priprema je bila dugotrajna, a očigledno i učinkovita jer sam put prohodala bez ikakvih teškoća u fizičkom, emocionalnom ili psihičkom smislu. 

Fizička priprema uključivala je tjelovježbu i hodanje/trčanje stubištem u zgradi. Dakle, desetak mjeseci prije puta počela sam hodati stubištem svakodnevno se penjući do sedmog kata. Nakon nekoliko mjeseci povećala sam broj katova na četrnaest (dvaput do sedmog kata i natrag). Zatim sam počela trčati svaki drugi kat. Povećala sam katove na dvadeset jedan, uključujući trčanje. Zadnja dva-tri mjeseca stigla sam do dvadeset osam katova (četiri puta gore i dolje). Na Putu sam susrela i hodočasnike koji se nisu pripremali, ali su zato tijekom Puta imali puno više teškoća, neki su morali mirovati i do tjedan dana, drugi su imali čak do četrdeset i više žuljeva na stopalima. Zar nakon tolikog broja žuljeva postoji zdrava koža na stopalima, pitala bih se kad bih to čula. 

U predahu...

Pripremljen hodočasnik lakše svladava sve prepreke, a to mu omogućuje veće uživanje u svemu što Put pruža, u ljepoti prirode koja nas okružuje, u duljem druženju s drugim hodočasnicima i obilascima mjesta kroz koja prolazimo. 

Pripremljenog hodočasnika nije strah visokih Pireneja, ni zahtjevnog uspona na O Cebreiro, kao ni ravne, a prekrasne Mesete. 

• Iz Vaših dnevničkih zapisa s putovanja iščitavaju se smirenost, vjera i pozitivno očekivanje da će sve biti dobro. I bilo je. Stekla sam dojam da su Vam u postizanju tog osjećaja jako pomogle rutine na putovanju. Možete li opisati svoje dnevne rutine tijekom 29 dana pješačenja u svim vremenskim uvjetima?

– Među hodočasnicima kruži geslo: kad te Camino zove, odazovi se. Drugo je: sve što ti zatreba, Camino će ti dati. A ja bih dodala još ovo: Camino nas oblikuje i prije Puta priprema nas i prilagođava sebi. 

Tako je i mene na neobičan, ali suptilan način pripremio na moju odluku da na hodočašće krenem sama. Zatomio potrebu za sigurnošću koju daje društvo suputnika i poručio: ljepota je Camina u slijeđenju svojih potreba i mogućnosti...

Samo slijedi znakove...

Nestalo je mog plana od prije nekoliko godina da hodam zajedno s prijateljicom, da unaprijed znam gdje ću svaku večer spavati, od ciljano odabranog mjesta do točno određenog alberguea, da si svaki tjedan priuštim odmor u hotelskoj sobi i sl. 

Vjeruj i sve će biti dobro, čula sam glas u sebi. I krenula na Put, bez rezerviranog smještaja, bez štapova za hodanje, s ruksakom na leđima i vjerom u duši. I zbilja, sve je bilo dobro. Prepustila sam se duhu Camina i uživala u spontanosti. 

Ja, dotad iznimno organizirana osoba, nisam rezervirala smještaj, nisam navijala budilicu da bi, kao mnogi, krenula ranom zorom. Ne, bio je to moj Put spontanosti i vjere. Preferirala sam vjerska, župna ili donativo prenoćišta koja su po opremljenosti siromašnija, ali su duhom zajedništva neopisivo bogatija i srcu ugodnija mjesta. I nikada nisam požalila. Obično bih zadnja ustajala iz kreveta i na put kretala tek oko 8 sati.

Donativo vino za okrijepu hodočasnika

Dopustila sam si uživati u miru jutra uz kavu, jednu, dvije ili više... sabrati misli pa tek onda krenuti dalje. Bez žurbe hodati, uživati u ljepoti Božjeg stvaralaštva – prirodi koja nas okružuje...  

Dopustila sam si slušati govor šume, pjev ptica i pčela, promatrati rast usjeva, diviti se uređenosti malih sela ili žaliti za napuštenima, kojih nažalost ima dosta... Ukratko, upoznati područje kroz koje prolazim. Svakodnevna molitva na početku hodanja davala mi je osjećaj sigurnosti i zaštićenosti, ali i smirenosti i snage da iz dana u dan izdržavam napor. Ni nakon stotina kilometara prijeđenog Puta nisam klonula duhom (nije mi postalo ni dosadno, ni zamorno) zahvaljujući vjeri i molitvi. Uz druženje s dragim suputnicima, dane sam si osim molitvom uljepšavala pjesmom i poezijom. I nije to bio moj plan. Iako volim glazbu i poeziju, Put je taj koji mi je pružao asocijacije na određene stihove i težinu koraka olakšavao ljepotom riječi. 

Doručak u predahu

• Koji bi bili Vaši savjeti nekomu tko planira krenuti na Camino?

– Važno je pratiti govor tijela, slušati ga što nam poručuje: kako i kojim ritmom hodati, koliko dugo, kada zastati i koliko se odmarati. Ne dopustiti da nas ponese ritam i brzina hodanja nekog drugog jer tada ćemo nepotrebno umoriti svoje tijelo. Ovisno o snazi nogu, tijela i uma, vremenu ili mjestima koja sam obilazila (kroz neke bih samo prošla, a u nekima bih se zadržala satima), hodala bih do tri ili četiri sata poslijepodne. 

Za uspješno svladavanje dugog hodočašća, uz psihičku i fizičku pripremljenost, jako je važna njega stopala u vidu prevencije rana, ožiljaka ili žuljeva. U mom slučaju to je podrazumijevalo nanošenje vazelina na stopala 4-5 puta dnevno. 

Svako jutro prije puta vazelinom bih njegovala stopala. Isto tako svaka imalo dulja pauza tijekom dana (za kavu, za ručak) uključivala je njegu stopala. Dolaskom u prenoćište ponovila bih isto nakon tuširanja i opet prije spavanja.

Ritam dana ovisi naravno i o vremenskim uvjetima, kiša ili sunce određuju ne samo duljinu puta, već i vrijeme počinka. Na Putu spoznaš da je Bog = Priroda i da je treba poštivati. Mogla bih reći da su kiša ili sunce određivali i birali dužinu dnevne rute i mjesto odmora, prenoćište, tj. određeni albergue – kad je riječ o kiši, onda je to onaj najbliži. Spoznaš da je tako najbolje i zahvališ Bogu.

Camino u pjesmi

Ulazak u albergue moguć je u popodnevnim satima, nakon 13 ili 14 sati, a počinje registracijom i ostavljanjem hodačkih cipela na za to predviđeno mjesto (ormar, hodnik, predvorje, prozor). U spavaonice i zajedničke prostore alberguea ulazi se isključivo u papučama. Potom slijedi: namještanje kreveta, odnosno navlačenje papirnate posteljine na madrac i jastuk. Bez obzira na jednokratnu papirnatu posteljinu, svatko je imao svoju vreću za spavanje i u njoj spavao, njome smo se štitili od vanjskih (ne)higijenskih uvjeta.

U većini alberguea moguće je strojno pranje i sušenje odjeće, međutim to zahtijeva određena novčana sredstva (otprilike tri eura za pranje, četiri eura za sušenje). Povremeno, ako imaš sreće, podijeliš s nekim perilicu i trošak – no većina hodočasnika odjeću pere ručno, cijedi rukama i moli Boga da se osuši do sutra.

Iako alberguei uglavnom u ponudi imaju večeru i/ili doručak, preporučuje se uvijek uza se imati bar male zalogaje u slučaju potrebe, umora ili gladi.

Svjetla se u albergueima gase u 22 sata, a zadnje vrijeme izlaska ujutro je u 8 sati. Nakon toga slijedi čišćenje i priprema prostora za druge hodočasnike.

• Majstorica ste riječi. U svoje dnevničke zapise vješto uplićete stihove Ujevića, Domjanića, Tadijanovića, Nazora, Kušeca… Riječi su čudesne i moćne, pišete i sami kako Vam je nečija riječ ohrabrenja pomogla da idete dalje. No s nekim od hodočasnika iz cijelog svijeta niste se razumjeli riječima, a ipak ste se razumjeli jezikom srca, što i jest duh Camina. „Dobrota ne treba riječi, ona se razumije srcem.” Možete li opisati jedan takav susret? 

– Jedan od mnogih dirljivih susreta doživjela sam nakon dugačkog, a fizički zahtjevnog dana jer sam nepromišljeno krenula na put bez hrane. Budući da sam ujutro kasno kretala iz prenoćišta, bilo mi je prerano stati u 12 ili 13 sati, pa sam produljila. Odmornom putniku osam kilometara ne čini se mnogo. Ali kad sunce prži, a želudac zove, onda je to jako, jako dugo. I ovaj put Put se potrudio da doživim nove osjećaje: strpljenja, prkosa i inata, ali i odlučnosti i povjerenja. Nakon prijeđena 32 km iskušavao je moju strpljivost dugotrajnim čekanjem na suncu da se smjestim u albergueu. Provjeravao je moju odlučnost ponuđenom besramno visokom cijenom smještaja i hrane. A onda mi je poslao dozu hrvatskog inata i prkosa. Dao vjetar u leđa za dodatne kilometre i pripremio za mene jedan od najljepših susreta na Putu. Bilo je to 26. dana mog Puta. Dakle, već je gotovo sedamsto kilometara prošlo pod mojim stopalima, đon na tenisicama dobrano se stanjio, ripne su s njega nestale, pa su i stopala bivala sve crvenija i crvenija. Samo je moje uživanje u Putu bivalo sve veće i veće. 

Jezik ljubavi

Naime, nakon prijeđenih 35 km tijelo traži odmor, umorne noge povišen položaj i spontano ih stavljam na ogradu kreveta. U tom trenutku prilazi mi starac s dugom, sijedom bradom, izgleda kao da je ovog časa izišao iz Hemingwayeva romana. Vidio je moja stopala i prste pod „fasadom” te mi donosi veliki oblog za tabane. Svojom gestom tjera mi suze na oči. Bože dragi, koliko dobrih ljudi živi na ovom svijetu! 

Koliko dobrih ljudi ja susrećem na Putu. I žalim, ne znam već koji put, što ne znam španjolski. Voljela bih mu reći da me njegova gesta dirnula duboko u srce. Čovjek od sigurno osamdeset godina brine se o drugima, danas se brine o meni. Voljela bih mu riječima zahvaliti jer mi pokazuje kako život ima smisla samo kada pomažemo jedni drugima. Ganuta do suza, ustajem s kreveta i umjesto riječi pružam mu zagrljaj. On meni ostavlja oblog i poklanja najljepši osmijeh Puta. Objašnjava mi da je njega stopala jako važna. 

Opet sam jezik razumjela srcem. A jezik srca, ljudi moji, to je nešto mnogo više, puno informativnije od verbalnog i neverbalnog jezika. Jezik srca dira duboko, u najskrovitija mjesta srca i duše. Općenito je na Putu jezik srca učestala pojava.

Svatko dobronamjeran može ga razumjeti. Sretna sam što ga i danas osjećam, čujem. To je duh Camina. Bože dragi, hvala ti što si mi dao mogućnost da sve ovo doživim. Osjećam se sretno i blagoslovljeno.

• Na svoj ruksak objesili ste Croata-kravatu. Bila ste jedina prijavljena Hrvatica na putovanju. Ipak, za Hrvatsku se tijekom putovanja više puta čulo. Zaključili ste da je Hrvatska na Caminu „in”. I za Vas je Hrvatska „in”. Na put ste sa sobom ponijeli i na jednom dijelu ostavili dva kamena. Koja je njihova simbolika? 

– Da, 22. svibnja 2023. bila sam jedina osoba iz Hrvatske koja se taj dan prijavila u hodočasničkom uredu u Saint-Jean-Pied-de-Portu. Tijekom cijelog Puta uživala sam slušajući oduševljenje drugih mojom domovinom i njezinim ljepotama. Često pomislim da mi sami nismo svjesni što imamo, kao i da to ne znamo cijeniti.

Petsto kilometara udaljen od SJPdP-a, na nadmorskoj visini od 1500 metra, neposredno iza sela Foncebadón, nalazi se Cruz de Ferro. Veliki drveni križ smješten na pet metara visokoj hrpi kamenja. Ta hrpa nastala je od mnoštva kamenja koje hodočasnici donose od doma i tu ih odlažu. Možemo tu vidjeti i osobne fotografije, molitve ili druge uspomene hodočasnika. Kamenja su ispisana imenima pojedinih ljudi ili pak mjestima, državama iz kojih dolaze. Uočavaju se različiti jezici, kao i različita pisama, od latinice do ćirilice, arabice ili japanskog i kineskog pisma. Hodočasnici ostavljaju kamenčiće kao zalog za sretan nastavak puta, ali i kao simbol određenih teškoća i nedaća iz svog života, svega onoga što nas opterećuje i sputava da bismo mogli živjeti miran život. Ja sam nosila dva kamenčića u ruksaku. Jedan je od moje rodne kuće. Nepravilan, malo prljav, po kojem sam kao dijete bosa hodala. Onaj koji se stopio sa zemljom i pamti otiske mojih stopala. Kamen koji je, kao i mene, ista kiša prala i sunce sušilo. Onaj koji je slušao moj smijeh i bio svjedok mojim suzama. Na njemu s jedne strane piše Crvenice, a s druge Zagreb.

Moja prošlost i budućnost na - Cruz de Ferro

Dva mjesta koja su me oblikovala i koja volim istom jačinom. Svi mi najvažnije smjernice života vučemo iz obitelji i rodnog mjesta. Tako sam i ja, iz Crvenica kraj Tomislavgrada došla sam u Zagreb. Zagreb je moj grad, grad koji me dočekao raširenih ruku i moj život učinio ljepšim i bogatijim.

Drugi je kamen s Hvara gdje sam te godine bila na procesiji Za križen. Kako se našao u mom biciklističkom ruksaku, nije mi jasno. Ali je poruka bila jasna: ponesi i mene. Ostavljam i njega, s natpisom Hvar i Zagreb. Svojim kamenjem „pokrila sam” svoje dvije domovine: od Herceg-Bosne do Hrvatske pa sam se i pomolila za obje. Ostavila sam tu i nekoliko svojih misli i želja pa sam se uz molitvu i predanje Bogu uputila dalje.

Cruz de Ferro...

• Susretali ste mnoge ljude: hodočasnike, domaće stanovništvo… Koji Vam je susret ostao u posebnom sjećanju? 

– Kao logoped, stručnjak koji radi s djecom s posebnim potrebama, rado bih ovdje istaknula još jedan susret, a to je susret s Milom, djevojčicom s Downovim sindromom. Bilo je to prvih dana Puta, dakle ni tijelo se još nije priviklo na svakodnevni ritam hodanja. Taj dan ranije sam završila hodanje zbog straha od žuljeva. Nakon smještaja u albergueu i obavljene higijene pridružila sam se drugim hodočasnicima na osunčanom dvorištu i nastavila njegu stopala. Uskoro je u dvorište ušla djevojčica od trinaest-četrnaest godina, pažljivo promotrila svakog od nas i onda se približila meni. Donijela je loptu i tražila me da se igram s njom. Pokazivala sam joj od puta crvena stopala i rukama pojašnjavala da ne mogu, da me boli. Međutim, Mila je bila uporna i nastavila mi pričati, naravno na španjolskom jeziku, govorom djeteta s posebnim potrebama, a ja sam odgovarala na hrvatskom i engleskom. Razumjele smo se. Iako ju je otac zvao k sebi, Mila je odlučila ostati sa mnom. Ne znam kako je i zašto za igru i razgovor među svim hodočasnicima odabrala baš mene. Ali zahvalna sam joj na tome i osjećala sam se počašćeno što s njom mogu podijeliti jezik srca i loptu. Nakon nekog vremena donijela je gitaru pa je počela svirati i pjevati. Tražila je da pjevam s njom, što sam i učinila, ponavljala sam melodiju i riječi kako sam čula i razumjela, a ona me uz smijeh ispravljala. Tražila je da ponovim ispočetka, i opet, i opet, pa šokirana stavljala ruke na lice i ponavljala: No, noo, nooo… 

Ispred katedrale (Došla sam ti, sveti Jakove)

***

Knjigu „Beside s Puta – Camino” Danica Andrešić posvetila je svojim roditeljima „jer su mi podarili vjeru i naučili me voljeti prirodu i riječi”. Predgovor za knjigu napisao je biskup varaždinski Bože Radoš, a recenzentice su Ana Ereš, mag. hrvatskog jezika i informatologije, dr. sc. Katarina Ana Cetinić i Rosanda Tometić, prof. Zemljovide Daničinog putovanja izradio je Nikola Štambak, profesor geografije i povijesti.

Fotografije snimio Darko Štefanec i osobni arhiv autorice.

Za sada su u planu tri promocije knjige – prva će se održati u autoričinom rodnom gradu, Tomislavgradu, 28. prosinca 2024. godine. Druga promocija bit će u Zagrebu, 28. veljače 2025. godine, nakon nje uslijedit će promocija knjige u Đakovu.