09. veljače 2024.
Čuvajte se mita: Stilovi učenja utječu na razmišljanje o akademskom potencijalu djece
Informativni sažetak stručnog članka: Beware the myth: learning styles affect parents’, children’s, and teachers’ thinking about children’s academic potential
Primjerice, ne postoje dokazi da spomenuti stilovi učenja predviđaju kognitivno funkcioniranje ili učenje. Stilovi učenja nisu povezani s načinima utemeljenima na dokazima na koje su istraživači uspješno okarakterizirali individualne razlike u mišljenju.
Znanstvenici već dugo tvrde da je glavni štetni učinak mita o stilovima učenja taj što navodi obrazovne djelatnike da uzalud troše resurse na neučinkovite metode, a mogli bi se utrošiti na provjerene i dokazane metode. Međutim, sveprisutnost ovog mita čini vjerojatnim da se njegove posljedice protežu i dalje od samo protraćenih resursa.
Ova se studija bavi upravo tim problemom te ispituje smatraju li učitelji, roditelji i djeca da su učenici s određenim stilovima učenja pametniji od drugih (tj. da uspješnije uče oni koji znanje stječu praktično koristeći se rukama ili uspješnije uče oni koji znanje stječu vizualno koristeći se očima) i, na sličan način, kako informacije o stilu učenja utječu na razmišljanje učitelja i roditelja o sposobnosti male djece da budu uspješna u različitim školskim predmetima.
Ranija istraživanja upućuju na to da bi u mit o stilovima učenja doista mogla biti ugrađena pogrešna uvjerenja o obrazovnim sposobnostima mlađih učenika. Također postoji velik broj istraživanja koja su stilovima učenja pristupili kao stvarnim fenomenima, a koja su nastojali otkriti uvjerenja „specifična za domenu“ o stilovima učenja i njihovu povezanost s akademskim uspjehom (npr. STEM područja ili medicina).
Primjerice, jedna je studija pogrešno povezala vizualni stil učenja s akademskim uspjehom u kolegijima primijenjenih znanosti, dok je druga studija zaključila da studenti medicine imaju drukčiji stil učenja od opće populacije. Štoviše, takve su vrste poveznica raširene u sveučilišnim okruženjima gdje kadar iz nastavnih centara podučava kako auditivni tipovi učenika „cvjetaju u učenju stranih jezika“, dok su „kemičari i inženjeri često kinestetički tipovi učenika“.
Sve u svemu, prethodna istraživanja pokazuju kako je vjerojatno da se na pretpostavljene stilove učenja gleda kao na informativne o dječjoj inteligenciji i njihovu uspjehu u određenim akademskim domenama (umjetničkim nasuprot prirodoslovnim predmetima).
Nekoliko nedavnih istraživanja koja su ispitivala uvjerenja o stilovima učenja pružaju teorijsku potporu za pretpostavku da ljudi povezuju stilove učenja s potencijalom učenika. Posebno upućuju na to da mnogi ljudi gledaju na stilove učenja kroz esencijalistički objektiv.
Psihološki esencijalizam jest uvjerenje da svaka kategorija ima „istinsku prirodu“ temeljenu na biologiji koja određuje ponašanje članova te kategorije. U slučaju stilova učenja ovo je istraživanje pokazalo da ljudi vjeruju kako su učenje na kinestetički, auditivni ili vizualni način markeri stabilnih kategorija (npr. vizualnih ili kinestetičkih/praktičnih stilova učenja), koje se temelje na biologiji mozga te predviđaju životne i obrazovne ishode. Takvo esencijalističko razmišljanje olakšava specifične induktivne generalizacije o ponašanju.
Na primjer, u slučaju spolova, esencijalističko razmišljanje navodi djecu da vjeruju kako će se djevojčica, zato što je djevojčica, igrati lutkama i nositi haljine. U slučaju stilova učenja prethodna su istraživanja samo ispitivala slažu li se ljudi općenito s tim da njihovi percipirani stilovi učenja predviđaju ishode učenja, a ne da predviđaju određena ponašanja ili akademski uspjeh. Drugim riječima, dosadašnja istraživanja nisu ispitivala vrste predviđanja ili induktivnih zaključaka o akademskoj uspješnosti do kojih bi određeni stilovi učenja mogli dovesti.
Ova studija nastoji odgovoriti na to pitanje ispitivanjem specifičnih zaključaka o obrazovnim ishodima i potencijalima mladih učenika (tj. koliko je dijete „pametno“ ili dobro u matematici) na koje stilovi učenja navode roditelje, učitelje i djecu.
Mogućnost da ljudi vjeruju kako percipirani stilovi učenja predviđaju potencijal učenika jest zabrinjavajuća. Od djetinjstva, ljudske su teorije o učenju složene i imaju posljedice na njihovo razmišljanje o sebi i drugim ljudima. Do prvog razreda djeca imaju razvijene implicitne teorije o inteligenciji, a mnogi gledaju na inteligenciju kao na stabilnu fiksnu osobinu. Mala djeca također imaju stereotipe o inteligenciji. Primjerice, šestogodišnjaci imaju rodne predodžbe o genijalnosti prema kojima vjeruju da je vjerojatnije da „uistinu veoma pametni“ budu dječaci nego djevojčice, a na sličan način misle da su dječaci bolji u matematici od djevojčica. U toj dobi i rasni stereotipi utječu na razmišljanje djece o postignućima: djeca povezuju bijelce s genijalnošću, ali ne i crnce.
Takvi stereotipi ostaju i u odrasloj dobi. Oni dodatno utječu na razmišljanje o tome za koga je vjerojatno da bude pametan i djeluje u STEM poljima. Nadalje, takva uvjerenja imaju posljedice za djecu: ona utječu na njihove obrazovne sklonosti i angažman u područjima znanosti. Utječu na dječju percepciju kolega iz razreda, čime utječu na prihvaćanje vršnjaka i angažman u razredu.
U odrasloj dobi stereotipi vezani uz genijalnost povezani su s prisutnošću žena u znanstvenim poljima i s iskustvima sindroma uljeza.
Uvjerenja roditelja o matematičkim sposobnostima njihova djeteta povezana su s djetetovim matematičkim postignućima. Uvjerenja učitelja o tome je li inteligencija određena rođenjem povezana su s postignućima njihovih učenika, osobito među stigmatiziranim skupinama. Sve u svemu, ova istraživanja pokazuju da se uvjerenja ljudi o učenju i inteligenciji pojavljuju rano i imaju mjerljive posljedice u stvarnom životu.
Sun, Norton i Nancek (2023) proveli su tri eksperimenta, prva koji ispituju utječu li (i kako) informacije o stilu učenja na razmišljanje o akademskom potencijalu djece. Stilovi učenja koji su uzeti u obzir jesu vizualni i praktični, odnosno tip učenika koji pretežno uči temeljem vida te tip učenika koji se služi taktilnim i kinestetičkim osjetnim modalitetom.
U Eksperimentu 1 djeci i roditeljima predstavljeno je dvoje mlađih učenika koji su opisani kao vizualni, odnosno praktični tip učenika. Zatim su zamoljeni da ocijene njihovu inteligenciju i sportski duh (atleticizam). Djeca su bila uključena u istraživanje kao jedan od uzoraka kako bismo istražili mogu li oni prihvatiti ideju stilova učenja i kako bi mogli razmišljati o njima.
U Eksperimentu 2 roditelji i učitelji zamoljeni su da odaberu koji je učenik pametniji u scenariju prisilnog izbora. U oba ova eksperimenta uspoređivana su razmišljanja o inteligenciji s atleticizmom, tj. sportskim duhom kako bi se osiguralo da nalazi nisu rezultat globalnog halo-efekta u kojem se jedan tip učenika neselektivno ocjenjuje višim ocjenama. Eksperiment 2 predvidio je da će učinak koji je utvrđen Eksperimentom 1 biti pojačan u ovom scenariju rangiranja prisilnog izbora.
Kako bi se pomnije istražile percipirane slabosti i snage svakog tipa učenika, u Eksperimentu 3 roditelji i učitelji predvidjeli su zaključne ocjene praktičnih i vizualnih tipova učenika iz općih osnovnoškolskih predmeta.
Budući da mnoge rasprave u stvarnom svijetu (tj. internetski obrazovni blogovi) često pogrešno povezuju praktične tipove učenika sa sportom i umjetnošću, a vizualne tipove učenika s temeljnim nastavnim planom (npr. čitanjem), pretpostavka je da bi vizualni tip učenika bio ocijenjen kao inteligentniji i kompetentniji u obrazovnim školskim predmetima (tj. matematici, jezicima, prirodoslovlju i društvenim predmetima), dok bi praktični tip učenika bio ocijenjen kao sportskiji i kompetentniji u odgojnim školskim predmetima (tj. likovnoj, tjelesnoj i glazbenoj kulturi). Predviđena poveznica između sposobnosti (inteligencije) i obrazovnih predmeta potaknuta je razgovorima iz stvarnog života te prethodnim radovima koji su ispitivali za koja se polja smatra da zahtijevaju genijalnost.
Statistička analiza dobivenih podataka potvrdila je pretpostavke autora. Roditelji, učitelji i djeca prosudili su da su djeca opisana kao vizualni tipovi učenika inteligentnija od djece opisane kao praktični tipovi učenika. U skladu s tim prosudbama, učitelji i roditelji također su predvidjeli da će djeca opisana kao vizualni tipovi učenika dobiti više ocjene od onih koji su opisani kao praktični tipovi učenika u većini obrazovnih školskih predmeta, uključujući matematiku, društvene predmete i jezike.
Suprotno tomu djeca opisana kao praktični tipovi učenika smatrana su vještijima u odgojnim predmetima, uključujući tjelesnu, glazbenu i, s manjim učinkom, likovnu kulturu. Iznimka od ovog obrasca bili su prirodoslovni predmeti u kojima su djeca opisana kao praktični tipovi učenika smatrana jednako vještima u (osnovnoškolskim) prirodoslovnim predmetima.
Sveukupno, ovi nalazi otkrivaju novu posljedicu mita o stilovima učenja: percipirani stilovi učenja utječu na razmišljanje ljudi o akademskom potencijalu i sposobnostima mlađih učenika. Opisivanje učenika kao praktičnih ili vizualnih tipova utjecalo je na razmišljanje roditelja i učitelja o inteligenciji i akademskom uspjehu (tj. ocjenama na svjedodžbama) tih mladih učenika.
Ova studija prva je koja je istraživala uvjerenja mlađih učenika (6-12 godina) o mitu o stilovima učenja (Eksperiment 1).
Istraživanje pruža dokaze da informacije o stilu učenja vjerojatno utječu na razmišljanje djece. Naime, opisivanje vršnjaka kao praktičnih ili vizualnih tipova učenika utjecalo je na prosudbe neke djece o inteligenciji i atleticizmu svojih vršnjaka. Uzeta zajednički, ova su otkrića prva koja pokazuju da bilo koji neuromit utječe na razmišljanje osnovnoškolske djece. Štoviše, ova otkrića doprinose sve većem korpusu radova koji karakteriziraju višeslojnu prirodu dječjih teorija o učenicima pokazujući da kategorije stilova učenja također utječu na njihovo razmišljanje.
Nalazi ove studije prvi su koji upućuju na to da percipirane osobine stila učenja mogu navesti roditelje i učitelje da donesu mnoštvo specifičnih (neopravdanih) zaključaka o akademskim snagama i slabostima djece. Takvo je ponašanje zabrinjavajuće s obzirom na to da su stilovi učenja neznanstveno utemeljene, naizgled proizvoljne kategorije.
Ovi nalazi pokazuju da bismo trebali biti oprezni pri opisivanju djece kao praktičnih ili vizualnih tipova učenika jer, unatoč dobrim namjerama, te će kategorije, slično drugim društvenim kategorijama, vjerojatno potaknuti pogrešno razmišljanje o dječjim sposobnostima među obrazovnim djelatnicima, roditeljima i njihovim vršnjacima.
Otkrića ove studije nadalje sugeriraju da se percipirane stilove učenja i poruke koje se prenose zajedno s njima vjerojatno treba uzeti u obzir u aktualnim nastojanjima poboljšanja znanstvene utemeljenosti nastavnog plana i programa za rano učenje s obzirom na to da se osjetljivost na stilove učenja pojavljuje rano i čini se široko rasprostranjena – barem u američkim uzorcima, kao u slučaju ove studije.
