Darovitost u području obrazovanja intenzivno se istražuje posljednjih pet desetljeća. Iz napora da se opiše ovaj fenomen nastali su brojni koncepti i perspektive te još brojnije prakse i pristupi. Premda je društvo sve osvještenije o potrebama darovitih učenika (posebice posljednjih nekoliko godina), još uvijek postoje predrasude o prirodi darovitosti u javnosti, i onoj široj, ali i stručnoj.

Vjerojatno najuočljivija karakteristika darovitih učenika jesu njihove impresivne sposobnosti brzog i dubokog učenja, zaključivanja i kompleksnijeg poimanja svijeta u odnosu na njihove vršnjake.

Prema suvremenim stajalištima, darovitost čini skup osobina koje pojedincu omogućavaju dosljedno postizanje iznadprosječnih rezultata u nekom području učenja ili rada. Međutim, o pozadini tih postignuća postoje mnoga pogrešna uvjerenja, a neke ćemo u sljedećim odlomcima pokušati rasvijetliti. 

1.  Ili su svi daroviti ili nije nitko

Ovakva uvjerenja postoje u široj javnosti, ali i u obrazovnim krugovima. Premda se o konceptima darovitosti govori već pedeset godina i društvo je sve osvještenije o prisutnosti i potrebama darovitih pojedinaca u školi, pogrešna su tumačenja i dalje prisutna. Smatram da su takve predrasude prisutne među manjim dijelom odgojno-obrazovnih stručnjaka, ali one i dalje utječu na odgojno-obrazovne prakse u školama. Da darovitost kao takva ne postoji, pokušava se poduprijeti argumentom kako su svi učenici jednako kompetentni, jedino što uspješni učenici ulažu više truda i više „zagriju stolicu”. Drugo pogrešno uvjerenje jest to da se sva djeca rađaju kao darovita, no ovisno o životnim okolnostima taj će se potencijal zadržati ili neće.

Međutim, činjenica je da se rađamo s različitim predispozicijama i različitim potencijalima. Potencijal za razvoj visokih sposobnosti ima relativno malen broj pojedinaca. Obično se smatra da unutar učeničke populacije postoji između 3 i 25 posto darovitih pojedinaca, ovisno o definiciji i kriterijima procjene (prema Smjernicama za rad s darovitom djecom i učenicima, MZO, 2022). Obično se u svakodnevnom radu, primjerice u postupku identifikacije darovitosti, uzima kriterij od 5 ili 10 posto najuspješnijih u odnosu na objektivni kriterij procjene, no kako god da okrenemo, uvijek govorimo o manjem broju učenika. Takav omjer proizlazi iz bioloških predispozicija (u značajnoj mjeri), poticajnosti okoline, ranom učenju i motivaciji.

2.  Daroviti učenici vole školu i uspješni su u učenju

Ovo uvjerenje vjerojatno proizlazi iz pretpostavke da sva pametna djeca vole školu i zato su uspješna u učenju. Školsko učenje – uz koje najčešće vezujemo praćenje nastave, pisanje i čitanje, ispite i provjere znanja, zadaće i razredne obaveze – specifična je vrsta učenja koja, pored sposobnosti, zahtijeva i niz drugih osobina kako bi se postigao određeni uspjeh: samoregulaciju emocija i pažnje, samomotivaciju, planiranje i samoregulaciju učenja, socijalne vještine i konformizam, interese i vrijednosti. S obzirom na iznadprosječne sposobnosti, daroviti učenici imaju potencijal za postizanje izvrsnog uspjeha u školi. Međutim, to nije uvijek slučaj. Područja razvoja talenta raznolika su i često se ne preklapaju s akademskom domenom, što bismo u školi najčešće očekivali od učenika. Tomu treba dodati da daroviti pojedinci u pravilu imaju širok raspon interesa, i u akademskom području i u neakademskim domenama. Stoga nije neobično ako se susretnemo s darovitim đakom kojem školsko gradivo nije nešto čemu bi se potpuno posvetio. Druga obilježja također mogu utjecati na odnos prema školi, učenju i školskom uspjehu.

Daroviti imaju specifičan emocionalni i socijalni razvoj koji može uvelike utjecati na to kako se prilagođavaju vršnjačkim skupinama i školskom životu.

Specifičnosti koje proizlaze iz nesklada kognitivnog i emocionalnog razvoja mogu rezultirati školskim neuspjehom i u nekim slučajevima prouzročiti averziju prema školi. Također treba uzeti u obzir brzinu i opsežnost gradiva te složenost metoda poučavanja – učenici s iznadprosječnim sposobnostima u pravilu brže i dublje usvajaju gradivo, stoga se kod nekih učenika mogu razviti zamor i osjećaj dosade.

Istraživanja pokazuju da u općoj učeničkoj populaciji većina učenika umjereno voli školu, dok su oni koji je izrazito vole u manjini. Darovita djeca, uza sve svoje sposobnosti, ipak su djeca. Pripadaju svojoj generaciji te često njeguju slične vrijednosti i stavove kao njihovi vršnjaci.

Važno je spomenuti i pojavu podbacivanja, odnosno neostvarivanja visokih školskih postignuća darovitih učenika. Krajnja posljedica toga može biti i potpuno „ispadanje” iz školskog sustava, a broj takvih slučajeva nije zanemariv – primjerice u nekim američkim uzorcima gotovo trećinu srednjoškolaca koji odustanu od školovanja čine pojedinci s visokim sposobnostima. Razlozi za to najčešće su značajne emocionalne teškoće, kasno prepoznata ometajuća ponašanja, rizični obiteljski odnosi ili kombinacije više spomenutih čimbenika.

3.  Daroviti su dovoljno pametni

… i zato im ne treba učitelj. Kao što je spomenuto, daroviti učenici, bez obzira na sve, i dalje su djeca. Koliko god bili brzi, dovitljivi, spretni i širokog znanja, i dalje im treba vodstvo u procesu učenja. Razumljivo, čest je slučaj da će, zahvaljujući predznanju, novo gradivo svladati iznimno brzo ili će intuitivno donositi zaključke o novim informacijama. No kada je riječ o temama koje su potpuno nove ili s kojima nemaju iskustva, stvari su znatno drukčije. Posebice ako je riječ o područjima koja zahtijevaju razvoj vještina, usvajanje procedura i postupnosti u radu ili izvedbi (npr. u znanstveno-istraživačkim metodama i matematici, umjetnostima, sportu i dr.).

Stvarnost rada u učionici često je takva da zbog mnoštva različitih poslova rad s darovitima nerijetko ostane na posljednjem mjestu. To je već dugo prisutno i u domaćoj i u inozemnoj odgojno-obrazovnoj praksi. U posljednje vrijeme primjećuju se promjene u pogledu obrazovanja darovitih i sve se više inzistira na razvoju naprednih programa.

Zahvaljujući dostupnosti izvora znanja i obrazovne tehnologije, ali i promjenama u paradigmi poučavanja, otvara se sve veći prostor u kojem se učitelj može posvetiti darovitom učeniku, ili preko individualnih ili razlikovnih kurikuluma u redovitoj nastavi, ili u dodatnoj nastavi i izvannastavnim aktivnostima.

To je iznimno važno u višim razredima osnovne škole kada možemo govoriti o prvim temeljima razvoja darovitosti u užem smislu riječi – izgradnji talenta u specifičnom području. Ako je riječ o nekoj akademskoj domeni, presudna je uloga učitelja u istraživanju i učenju viših razina znanja. Na osnovnoj razini znanja daroviti se učenici iznimno lako kreću, ali na naprednim razinama gdje informacije često nisu uređene kao u školskom udžbeniku ključni su stručnost i metodičnost učitelja/nastavnika. Posebice je važna podrška mentora u kriznim razdobljima ili kada učenik doživi neuspjeh.

4.  Idealni učenik

Volimo li rad s darovitom djecom u učionici? Kad bismo proveli jednostavnu anketu u svom kolektivu, zasigurno bi većina odgovora bila pozitivna. Daroviti učenici brzo shvaćaju i lako uče, uglavnom smatramo da su dovoljno motivirani, pristojni, suradljivi su i možemo brzo vidjeti rezultate rada. No je li to uvijek tako? Po svemu sudeći – nije. Još sedamdesetih godina prošlog stoljeća intenzivno su se istraživali stavovi učitelja i nastavnika prema različitim skupinama učenika.

Paul Torrance sa svojim suradnicima istraživao je tzv. koncept idealnog učenika. Učitelji su imali zadatak navesti karakteristike koje kod učenika smatraju najprihvatljivijima. Potom su istraživači u te popise uvrstili i tipične osobine i ponašanja darovitih učenika te ih dali novoj skupini učitelja na procjenu. Pokazalo se da su ispitanici često procjenjivali karakteristike darovitih učenika kao nepoželjne. Daroviti učenici s razlogom su uvršteni u skupinu učenika s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama. Zbog tih potreba rad s darovitima nerijetko je izazovan, iscrpljujući pa i frustrirajući, a od učitelja i nastavnika zahtijeva dodatni angažman u pripremi sadržaja ili tijekom nastave. Darovita djeca često propituju autoritet, odnose u učionici, zadatke i rezultate. Kreativni učenici skloni su pristupanju radu i zadatcima na svoj način, koji će dovesti do rezultata koje ne možemo „ugurati” u kriterije vrednovanja.

Rad s darovitim učenicima doista jest produktivan, no učitelji zato moraju biti fleksibilni i trebaju zasukati rukave.

Premda razmjerno mala u odnosu na ukupnu populaciju, skupina darovitih učenika izrazito je heterogena. Često ćemo se susresti sa skupinom mladih osobenjaka za koje će nam se učiniti da nemaju ništa zajedničko osim iznadprosječnih kognitivnih sposobnosti. Doista, emocionalni i socijalni razvoj tih učenika vrlo je specifičan, što nerijetko rezultira neuobičajenim karakteristikama i potrebama koje možda ne bismo očekivali. Upravo zbog netipičnog razvoja daroviti su učenici, prema važećem pravno-zakonskom okviru, svrstani u učenike s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama.

Možda je priroda zamislila predrasude kao mehanizam koji će nam „olakšati posao” tako što ćemo slične stvari stavljati u isti koš, međutim stvarnost je znatno drukčija.

Rad u području obrazovanja darovitih zahtjevan je i priprema naprednih programa poput razlikovnih ili individualnih kurikuluma zahtijeva značajan trud učitelja upravo zato što se ti pristupi trebaju temeljiti na posebnim potrebama svakog učenika. Ipak, vjerojatno je uviđanje individualnih razlika među pojedinim učenicima upravo najbolji način za rasvjetljavanje predrasuda.