Nakon četrdeset godina u razredu učiteljica Nevenka Jukić Škrabo ove će školske godine prvi dan nastave vjerojatno biti u papučama i piti kavu, no to neće biti školske „šlape” ni kava u zbornici. Nakon dvoznamenkastog, okruglog broja školskog staža, rada u razrednoj i predmetnoj nastavi, teških ratnih, kasnije prognaničkih i povratničkih godina… ova vrsna učiteljica otišla je u zasluženu mirovinu. Kaže da je sve što je naučila – naučila griješeći i učeći iz vlastitih grešaka, a svoje ponašanje mijenjala je do zadnjeg dana. 

Učiteljica Nevenka provela je četrdeset godina u razredu

– Otišla sam u mirovinu, a nisam naučila još puno toga. – kaže učiteljica Nevenka. Zamolili smo je da napiše pismo mlađoj sebi – a vjerujemo da će iz tog pisma mnogi ponešto naučiti – jer kada je đak spreman, učitelj se uvijek pojavi.

Draga Nevo, (tako bih započela jer nisam još zrela za ozbiljno ime)

griješi, ali nemoj ponavljati greške, nego iz njih uči. Pitaj i mlađe i starije od sebe ako vidiš da su osobe od kojih vrijedi nešto naučiti. Nadam se da ćeš naći takvu osobu u kolektivu jer jako puno toga nećeš znati. Ne pravi se pametna.

Upijaj, prihvaćaj, istražuj i uči sve što može pridonijeti zadovoljstvu tvojih učenika i tvom osobnom zadovoljstvu. 

Kovčeg sa svojim problemima ne unosi u školu. Nemoj voditi privatne razgovore za vrijeme nastave. Ponekad im ispričaj o sebi... kada si išla u školu, o svojim nestašlucima i igrama.

Učenicima je pričala o danima kad je i sama sjedila u školskim klupama

Puno je, puno toga u ljubavi. Shvatit ćeš to s vremenom.

Ako u školu ne možeš unijeti ljubav – ne otvaraj njezina vrata. 

Previše je zalutalih duša u školskom sustavu. Nemoj činiti loše ni sebi ni učenicima.

Razredna i predmetna nastava dva su vrlo različita svijeta. Razredna nastava sličnija je areni u kojoj se vode neke borbe i natjecanja. Tu se učiteljice, i rijetki učitelji, malo nemilosrdnije bore za neke često banalne stvari. U prvom razredu potrebno je mnogo znanja i vještina koje moraš osmisliti. Sve radi kroz priču. Povlačenje crta, grafomotoričke vježbe, predvježbe za pisanje… dosadno je i beskorisno ako nije popraćeno pričom.

Kada dođu problemi, a doći će, nemoj si dopustiti da se postaviš iznad i nagaziš na bilo koga a da prije toga deset puta ne udahneš i izdahneš. Budeš li imala kratak fitilj, ostavit će više gorčine tebi nego učenicima, a to ti ne treba.

Nauči razlikovati ponašanje odraslih i mladih. Neka ti nikada ne bude teško ispričati se učenicima – tim činom ti ćeš profitirati i puno dobiti.

Učiteljica Nevenka rado se maskirala za fašnik, zajedno s učenicima

Nemoj misliti da svi učenici moraju i mogu naučiti sve što se u školi obrađuje. Ne moraju. Njihovo je usvajanje znanja usko povezano s načinom na koji ti prenosiš svoju energiju, oduševljenje i znanje. 

Najteže će ti biti uspostaviti pravilan omjer autoriteta i topline. Uspiješ li kod učenika stvoriti sigurnost da na tebe uvijek mogu računati – smatraj svoju misiju ispunjenom.

Jasna pravila, rutina, zahtjevi, očekivanja i podrška. Pregledaj i provjeri ono što si zadala djeci da nauče ili napišu. Budi dosljedna – pretjerano popuštanje kratkoročna je ljubav.

Knjiga koja je nastala kao plod školskog projekta

Ni jednu sekundu svog vremena nemoj trošiti na ljude koji to ne zaslužuju i na ono što ne možeš promijeniti. Neki cijeli život hodaju stranom ulice na kojoj je hladovina i troše vrijeme objašnjavajući da je sunčana strana ljepša. Ti ne troši vrijeme na takve ljude. Uzaludno je. Odaberi svoju (sunčanu) stranu, digni glavu, samouvjereno se nasmiješi, skini s leđa teret očekivanja da moraš raditi ono što drugi rade. Zaboravi natjecanje. Radi ono što te čini sretnom, što ti daje novu snagu i volju ići na posao, pa čak i kada si legla s mišlju da ne možeš više. 

Uči puno i nikad ne prestani. Shvatit ćeš da ne postoje univerzalne metode, načini ni pristupi. Uvidjet ćeš da rad treba uskladiti s onima koji sjede u tvojoj učionici. Važno je i posložiti prioritete u onome čemu poučavaš učenike.

Ne mora se baš po svemu „piliti” do besvijesti, osobito nauštrb drugih „manje važnih” predmeta. Ipak, ne može se sve naučiti ni u igri, nešto se mora i „izdrilati”. Slobodno pojačaj tamo gdje treba i koliko treba. Čitanje forsiraj. Kada možeš, pred kraj nastave pročitaj im bajku ili djelić romana. Možda nekoga potakneš na čitanje ostatka.

Uvijek je nastojala učenike potaknuti na čitanje

Kada govoriš – razmisli razumiju li djeca što govoriš. Nesvjesni smo da djeca ne razumiju mnogo toga o čemu govorimo. Nije tomu tako samo kod današnje djece, a posebno nema veze s gradovima i selima. Kada provjeravaš naučeno – to nipošto neka ne bude samo pismeno. Nisu pravila zadana odozgo uklesana u kamen.

Dok ne potrošiš sve ideje i ne pokušaš sve što možeš, ne traži pomoć drugih u rješavanju problema s problematičnim ponašanjem učenika. U protivnom, olako će te proglasiti nesposobnom. Znat ćeš o čemu govorim. Učenici to slanje pedagogu, psihologu… znaju doživjeti kao kaznu pa se dogodi da nastane više štete nego koristi.

Ako ti dijete ometa rad, sjedni pored njega i zamoli ga da ti nešto pomogne jer ti je baš potrebna njegova pomoć.

Jednom sam s jednim dječakom napisala ugovor u kojem smo se oboje obvezali da nećemo činiti ono što se ne sviđa ni njemu ni meni. Djelovalo je. Borili smo se nas dvoje, a na kraju četvrtog razreda plakao je i zagrlio me. Vole oni svoje učiteljice ako shvate koliko ona voli njih i taj je osjećaj neprocjenjiv.

Svaki učitelj laže ako tvrdi da su mu svi učenici jednaki, ali to nikada ne smiješ pokazati. Trudi se više oko onih koji su ti iz nekog razloga manje simpatični.

Smatra da svaka pozitivna promjena zaslužuje priznanje i pohvalu

Ne sudi o djetetu zbog roditelja jer dijete nije krivo. Pohvaljuj za svaki pozitivan pomak. Nasmij se kada ti se obrate riječju „mama” ili „ti” u prvom razredu.

Jednom je mene moja Ena pitala koju je ocjenu dobio Ante, na što sam joj rekla da je dobio osam, a ona je ispalila: „Nos ti…!” Nasmijte se, dakle, onomu što je smiješno.

Maštaj, odrasti, ali nemoj baš skroz. Odgovor na pitanje „Je li lijepo biti učiteljica?” nalazi se u tebi.

Moj odgovor danas, nakon četrdeset godina rada, glasi:

„Da, lijepo je biti učiteljica ako imaš veliko srce i raduješ se što radiš najvažniji posao na svijetu. Materijalno i lovorike relativna su stvar i nisu nužno i svakomu uvjet za zadovoljstvo!”

Zadnji rođendan u učionici – pun emocija, osmijeha i uspomena