Kada bi se riječima trebale opisati emocije za vrijeme i nakon predstave „Trči! Ne čekaj me...”, koju su prema istoimenom romanu Bojane Meandžije u dugoreškom kinu uprizorili učenici Srednje škole Duga Resa, možda bi najbolje bilo reći da je to bio ekvivalent emocija svih 1500 književnih susreta s učenicima koje je Bojana dosad održala u školama diljem Hrvatske. A ti su susreti vrlo snažni i emotivni. „Trči! Ne čekaj me!” autobiografski je roman čije je hrvatsko izdanje doživjelo šestu, a englesko drugu nakladu, a u njemu spisateljica opisuje odrastanje u ratom zahvaćenom rodnom Karlovcu.

Priča bez mržnje

Roman je napisala sa šesnaest godina u vlažnim prostorijama atomskog skloništa za vrijeme Domovinskog rata u Hrvatskoj. Iskreno, djetinje, dramatično štivo teče bez zapinjanja i bez mržnje iz priče djevojčice Bojane koja se na svoj trinaesti rođendan pita tko joj je oduzeo pravo na sreću. Alfina dugogodišnja djelatnica Bojana Meandžija prije dvije godine u razgovoru s učenicima na završnici Nacionalnog programa za poticanje čitanja „Čitanjem do zvijezda” rekla je:

– Sada kada stojim pred vama, osjećam se kao da stojim na dodjeli Oscara i nije mi svejedno. Ovo je moj Oscar, ovo je moja najveća nagrada! I hvala vam na svim osjećajima koje ste upravo stvorili u meni.

Nitko tada nije pomišljao, planirao niti znao da će za manje od dvije godine njezin roman zaživjeti na daskama koje život znače, i to na tako spektakularan način. Sva tri dana (13., 14. i 15. svibnja 2026.) sva su mjesta bila rasprodana, a mladi glumci doslovno su ostavili srce na pozornici.

Režiju potpisuje profesor hrvatskog jezika Vedran Bišćan koji već godinama sa svojim učenicima pretvara lektirna književna djela u kazališne predstave. Dan nakon posljednje održane predstave razgovarali smo s Bojanom.

Mladi glumci ostavili su srce na pozornici

• Koliko dugo znaš da se predstava priprema, kako si se osjećala kada si prvi put čula za ideju?

– S profesorom Bišćanom i njegovim kolegicama iz Srednje škole Duga Resa jednom smo zgodom razgovarali o scenariju za kratki film prema mojoj knjizi. Spojila nas je učiteljica Osnovne škole „Vladimir Nazor” iz Duge Rese Sandra Protulipac Tarabić koja sa svojim malim učenicima također radi filmske uratke.

No tada smo shvatili da je to za nas i naše uvjete jako velik zalogaj i da bismo najprije trebali krenuti s predstavom. U tom trenutku bilo mi je nestvarno, ali pustila sam da se sve slegne i dali smo si vremena za razmišljanje jer je priča toliko autentična i jaka da su se svi bojali kako ćemo to izvesti.

Taman u tom razdoblju učenici su izvodili predstavu „Breza” i bila sam pozvana na izvedbu, što nikako nisam željela propustiti. Cijela predstava bila je toliko profesionalno izvedena da sam bila zaprepaštena kako to ti mladi ljudi mogu izvesti – još na dijalektu. A onda se dogodilo nešto što u životu nisam doživjela. Mnogo sam puta zaplakala na film, ali nikada mi se nije dogodilo da zadnjih petnaest minuta predstave doslovno ispuštam dušu. Bila sam izvan sebe i nakon ovacija publike koje nisu prestajale. Na kraju sam, tako uplakana, odlučila pronaći profesora i stisnuti mu ruku. Taj trenutak, taj njegov pogled i naš stisak ruke je bio potvrda da krećemo u najizazovniju avanturu stvaranja scenarija. Zaista mu hvala na ogromnoj hrabrosti.

• Jesi li tijekom uvježbavanja mladih glumaca ikada prisustvovala probama, imala uvid u sadržaj, realizaciju predstave? 

– Samo smo jednom profesor Bišćan i ja sjeli na kavu te u bučnoj, zadimljenoj prostoriji (baš kao što je i sama radnja knjige) prošli scenarij, koji je danonoćno pisao. 

Čitao mi je scenarij i ja sam tada znala da je to čovjek koji će od onoga što sam iznijela u knjizi moći i znati napraviti ono što želim.

– Čitao mi je tekst, razradu uloga, scena i ja sam bila na rubu suza. Ako netko postigne to da bez vizualnog dijela, ne poznajući ikoga od glumaca, ja budem bez daha i da se naježim na svaku njegovu izgovorenu riječ, onda je to osoba koja je razumjela priču i ono što kao autorica želim prenijeti publici. Na samom kraju, dan prije premijere došla sam na generalnu probu (vozili smo kao sumanuti iz Zagreba jer smo to jutro gostovali u emisiji „Dobro jutro, Hrvatska”) i to me raskopalo. Mladi ljudi koji su od jutra do poslijepodnevnih sati na nastavi, a onda uz profesora nastavljaju s probama, to je nestvarno.

Režiser, profesor hrvatskog jezika, Vedran Bišćan i autorica romana Bojana Meandžija

• Kakav je bio tvoj prvi dojam o učenici Franki Bartolčić – glumici koja te utjelovila?

– Franku sam nakratko upoznala na književnom susretu u školi u studenome prošle godine. Tada sam prvi put upoznala i svoje „mlade roditelje”, Saru Bebić i Lovru Zorka. I moram reći da je to onaj idući nestvarni trenutak u kojem gledaš ta mlada bića i ne vjeruješ da će oni iznijeti četiri godine nečijeg života, nečije intime.

Franka me osvojila svojim osmijehom i neposrednošću, svime onime što jedno mlado biće treba imati u sebi. Bilo ju je jako strah. Velika je to odgovornost.

Pokušala sam se staviti u njezinu kožu i samo bih odmahnula glavom i pomislila: „Ja to ne bih mogla.” Ali ona je sve iznijela toliko profesionalno i toliko se dala u cijelu priču da smo na kraju predstave isplakale sve što smo mogle. A osim toga nevjerojatna je fizička sličnost svih glavnih likova sa mnom i s članovima moje obitelji koje su glumili. Lovro je isti moj tata, Sara je ista moja mama, a malena Brigita koja glumi moju sestru Mariju (koja je tada imala nepunih pet godina)… e, to je čudo! Čak imaju madež na istom mjestu na licu!

Nevjerojatna fizička sličnost svih glavnih likova s članovima obitelji

• Bez stavljanja ikakvog tereta i očekivanja postavljamo pitanje koje bi bilo šteta izostaviti – kada možemo očekivati film po tvojoj knjizi?

– Predstava koju smo imali čast vidjeti prošli tjedan ostvarenje je svih mojih snova. Od dasaka koje život znače počinje sve.

Svi veliki projekti započinjali su u kazalištima tako da je meni ova predstava Oscar o kojem sam govorila prije dvije godine, čak i više od tog zlatnog kipića jer on je od metala, a ovo su živi, mladi, predivni ljudi koji će generacijama ostati u sjećanju i u mislima. 

A što se tiče filma, da, ja se eto nadam da će ovo biti početak i odskočna daska za ekranizaciju. To je onaj još jedan san – kad malo bolje razmislim, imam ja puno tih snova! Govor za Oscara spreman je već godinama i zaista, ako ikada dođe to toga, najprije ću na pozornici zahvaliti svojoj obitelji, a odmah potom zahvala ide ovim prekrasnim mladim ljudima koji su imali hrabrosti iznijeti ovako nešto veliko. Za sada, svega 48 sati nakon zadnje izvedbe, imam jednu veliku želju zato što su me zadužili – da im prokrčim put do HNK-a.

Preksrasni mladi ljudi koji su imali hrabrosti iznijeti ovako nešto veliko

• Pokušaj definirati pet ključnih osoba bez kojih ne bi bilo ni knjige ni svega što je uslijedilo nakon njezina izdavanja? Opiši koju je ulogu svaka od tih osoba imala u svemu.

– Prva osoba bez koje svega ovoga ne bi bilo pokojna je Nada Eleta, tadašnja ravnateljica Gradske knjižnice „Ivan Goran Kovačić” u Karlovcu. Nisam znala da već dvadeset pet godina čuvam u ladici nešto što će je razoružati i na što će reći: „Ovo mora ići van.” I tako je 2009. godine knjiga pod naslovom „Moje” izašla prvi put. Nekoliko godina kasnije, 2015. objavljena je u izdavačkoj kući Alfa. Stajala sam na štandu na Interliberu i direktorici Danieli Novoselić rekla da imam ideju i viziju, ali da ne znam kako to izvesti.

Drugi dan tekst je bio kod našeg urednika Božidara Prosenjaka, a nakon dva tjedna, nakon što ga je pročitao, rekao je: „Idemo osvojiti ovime svijet!” Ostalo je povijest. 

Nakon 1500 književnih susreta, prijevoda na svjetske jezike, šest izdanja, pola milijuna djece i mladih, još više milijuna kilometara Miro Petric, vlasnik izdavačke kuće Alfa, nazvao me i rekao: „Čekaju te najveće pozornice ovoga svijeta! A ja ću te gledati iz publike i čuvati te.” Evo, imao je pravo, pozornica je tu!

• Svakako je najemotivniji događaj za mnoge bio onaj u kojem se mladim učenicima glumcima na pozornici na kraju predstave pridružuju stvarni protagonisti priče – ti i članovi tvoje obitelji. Što tata, mama i sestra Marija misle o tome, a što je taj trenutak značio tebi?

– Eh, o tome mi je teško govoriti. Treperila sam od prve sekunde prve izvedbe. I jednostavno se nisam mogla posložiti a da sve ne izađe iz mene.

Kada mladi glumci ruku pod ruku izađu uz najveći osmijeh uz moje roditelje i sestru, pa na kraju moram i ja izaći uz Franku, držeći je za ruku koja se trese, mokrih dlanova, pa je zagrlim i osjetim kako joj je košulja potpuno mokra, onda morate shvatiti da je iz tih ljudi izašao posljednji atom snage na pozornici.

A mama, tata, seka… oni su ogroman ponos. Oni su najčvršći stup u mom životu bez kojeg ja ne bih bila ovdje gdje jesam. Nedostajala je samo baka, koja nas je napustila prije tri mjeseca, a čiji je lik također jedan od glavnih likova u predstavi. Bio je to meni osobno, a i mami, najveći izazov. Ali znam da su nas i ona i djed gledali s nekog ljepšeg mjesta i upogonili cijelo nebo da sve ispadne savršeno kako je i ispalo.

Nedostajala je samo baka čiji je lik jedan od glavnih likova u predstavi

Zamislite samo osjećaj kada mama i tata stoje pored glumaca koji imaju njihovu odjeću na sebi, upravo onu koju su najčešće nosili dok su boravili u skloništu u tom razdoblju. 

Mala Brigita nosi Marijinu najdražu trenirku koja je cijelo vrijeme imala mrlju na prsima od paradajz-juhe koju je prolila u jednom trenu (prije trideset godina). Nestvarno i emotivno vrlo zahtjevno, ali predivno! Nikada u životu nisam bila ponosnija, sretnija, zahvalnija i potresenija.

„Nestvarno i emotivno vrlo zahtjevno, ali predivno!”