Upravo je zato osobna priča Bjanke Auslender rođene Levi, preživjele zatočenice đakovačkog logora, postala središte projekta „Bjankina priča – sjećanje koje nas uči“, koji su tijekom školske godine 2025./2026. zajednički provodili učenici Osnovne škole „Vladimir Nazor“ i Gimnazije A. G. Matoša u Đakovu. Projekt je financijski podržao The Olga Lengyel Institute for Holocaust Studies and Human Rights (TOLI) iz New Yorka te je povezao nastavu povijesti, građanskog odgoja, jezika, umjetnosti i medijske kulture kroz istraživanje, kreativni rad i javno predstavljanje rezultata.

Tko je bila Bjanka Auslender?

Sudbina Bjanke Levi Auslender zorno pokazuje razmjere tragedije koju je Holokaust donio jednoj obitelji. Rođena 1929. godine u Sarajevu, odrasla je u brojnoj sefardskoj obitelji ispunjenoj toplinom, tradicijom i snažnim osjećajem zajedništva.

Flora i Izidor Levi vjenčani 1928. godine

Bjanka kao četverogodišnja djevojčica

Bjanka i majka Flora

Nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske njezin otac Izidor i djed Avram odvedeni su u logor Jasenovac, gdje su ubijeni. U jesen 1941. Bjanka, njezina mlađa sestra Sarina, majka Flora i baka Sara deportirane su u sabirni logor Đakovo. Početkom 1942. godine Bjanka i Sarina spašene su iz logora u akciji koju je organizirala Židovska općina Osijek te su smještene u židovske obitelji u Osijeku. Bio je to posljednji put da su vidjele majku. 

Sarina Levi u Osijeku, ubijena u Auschwitzu 1942. godine

Flora i Sara umrle su u logoru od posljedica tifusa, dok je Sarina nekoliko mjeseci kasnije deportirana preko sabirnog logora u Tenji u Auschwitz, odakle se nikada nije vratila. Unatoč gubitku gotovo cijele obitelji, Bjanka je preživjela ratni put koji ju je vodio preko Mostara, Lopuda i Raba do oslobođenja, a nakon rata izgradila je novi život u Zagrebu. Svoje je iskustvo sažela riječima da je, unatoč svemu što je proživjela, ostala „dijete sreće“.

Bjanka nakon rata

Osobna priča kao polazište za učenje

Projekt je započeo radionicama posvećenima Holokaustu, antisemitizmu i ljudskim pravima.

Cilj nije bio samo upoznati učenike s povijesnim činjenicama nego ih potaknuti na promišljanje o tome kako se diskriminacija i kršenje ljudskih prava razvijaju postupno te kako društvo može postati ravnodušno prema nepravdi.

Kao središnji izvor korišteno je svjedočanstvo Bjanke Auslender rođene Levi, djevojčice iz Sarajeva koja je tijekom Drugoga svjetskog rata zajedno s majkom, bakom i mlađom sestrom bila zatočena u sabirnom logoru u Đakovu. Kroz njezinu životnu priču učenici su upoznavali širi povijesni kontekst Holokausta, ali i univerzalna pitanja ljudskog dostojanstva, empatije i odgovornosti.

Takav pristup omogućio je učenicima da povijest ne promatraju kao niz udaljenih događaja nego kao iskustvo stvarnih ljudi čije su sudbine bile obilježene ratom, progonom i gubitkom.

Istraživanje izvora i lokalne povijesti

Tijekom istraživačke faze učenici su proučavali Bjankina svjedočanstva, povijesnu literaturu i fotografije koje je ustupila njezina kći. Učenici osnovne škole usmjerili su se na biografski dio priče, dok su gimnazijalci istraživali povijesne okolnosti, mehanizme progona i kršenja ljudskih prava tijekom Drugoga svjetskog rata.

Posebno vrijednim pokazalo se povezivanje nacionalne i europske povijesti s lokalnim prostorom. Gimnazijalci su sudjelovali na predavanju povjesničara Grge Grbešića i Pere Šole o sabirnim logorima u Đakovu i Tenji, pri čemu su dobili dublji uvid u sudbinu židovskih žena i djece te povijest logora koji se nalazio upravo u njihovu gradu.

Predavanje o logorima Đakovo i Tenja

Kako bi učenici razvijali vještine rada s izvorima, tijekom radionica analizirali su fotografije, uspoređivali različite vrste povijesnih izvora te raspravljali o njihovoj vjerodostojnosti i značenju. Poseban naglasak stavljen je na razumijevanje osobnog svjedočanstva kao povijesnog izvora koji istodobno prenosi činjenice i iskustvo.

Mjesta sjećanja kao učionica

Važan dio projekta bio je posjet prostoru nekadašnjeg đakovačkog logora i židovskom groblju u Đakovu. Nastava izvan učionice učenicima je omogućila neposredan susret s prostorima koji čuvaju sjećanje na žrtve Holokausta.

Tijekom posjeta učenici su promatrali spomeničku baštinu, razgovarali o kulturi sjećanja te promišljali o važnosti očuvanja povijesnih mjesta. Mnogi su upravo tada prvi put osvijestili da se tragedija o kojoj uče nije dogodila negdje daleko, nego u njihovoj neposrednoj okolini.

Takvi oblici iskustvenog učenja pokazali su se posebno vrijednima jer omogućuju povezivanje znanja, emocija i osobnog doživljaja prostora.

Učenici tijekom posjeta židovskom groblju u Đakovu

Od svjedočanstva do slikovnice

Nakon istraživačke faze učenici osnovne škole započeli su stvaranje slikovnice Bjankina priča. Najprije su analizirali Bjankino svjedočanstvo i izdvajali ključne trenutke njezina života, a zatim su ih pretvarali u kratke tekstove prilagođene formi slikovnice.

Učenici osnovne škole analiziraju Bjankino svjedočanstvo

Istodobno su nastajale ilustracije koje su vizualno pratile priču. Učenici su promišljali kako prikazati teške povijesne teme na način primjeren njihovoj dobi, a pritom sačuvati autentičnost i dostojanstvo priče.

Tijekom rada razvijali su vještine sažimanja informacija, kreativnog pisanja, likovnog izražavanja i timske suradnje. Završni rezultat bila je tiskana slikovnica koju su učenici s ponosom predstavili javnosti.

Ilustracija iz slikovnice, nacrtala učenica India Funarić

Biranje ilustracija za slikovnicu

Gotova slikovnica „Bjankina priča“

Film kao suvremeni oblik pripovijedanja

Paralelno sa stvaranjem slikovnice gimnazijalci su radili na scenariju i produkciji kratkog filma temeljenog na Bjankinu svjedočanstvu.

Posebna pažnja posvećena je metodološkim preporukama za poučavanje o Holokaustu. Umjesto igranih rekonstrukcija i preuzimanja uloga žrtava, učenici su koristili simboliku svjetla, sjene, prostora, predmeta i pokreta kako bi prenijeli emocije i poruke svjedočanstva. Na taj su način izbjegnuti pojednostavljeni prikazi povijesnih događaja, a naglasak je ostao na iskustvu, sjećanju i promišljanju.

Film je učenicima omogućio razvoj digitalnih i medijskih kompetencija, ali i razumijevanje načina na koji audiovizualni sadržaji mogu služiti očuvanju povijesnog pamćenja.

Snimanje kadrova za film

Radni listići i analiza svjedočanstva

Jedna od aktivnosti koje su se pokazale posebno uspješnima bila je izrada i korištenje radnih listića temeljenih na Bjankinu svjedočanstvu.

Učenici su u skupinama analizirali tekst, izdvajali ključne informacije, prepoznavali emocije i raspravljali o pitanjima ljudskih prava.

Takav oblik rada poticao je aktivno čitanje, argumentiranu raspravu i razvoj empatije.

Učenici nisu bili samo primatelji informacija nego aktivni istraživači koji su samostalno dolazili do zaključaka o značenju svjedočanstva i njegovoj povezanosti sa suvremenim društvom.

Posebno su ih potaknula pitanja o tome kako nastaju predrasude, zašto ljudi ponekad šute pred nepravdom i kakvu odgovornost pojedinac ima u zaštiti ljudskih prava.

Suradnja učenika različite dobi

Jedna od najvećih vrijednosti projekta bila je suradnja učenika osnovne i srednje škole. Zajednički posjeti, radionice i javna predstavljanja omogućili su međusobno učenje, razmjenu iskustava i razvoj komunikacijskih vještina.

Stariji učenici često su preuzimali mentorsku ulogu, dok su mlađi doprinosili kreativnošću i novim idejama.

Takav oblik suradnje pokazao je kako projekti mogu povezivati različite generacije učenika oko zajedničkog cilja.

Učenje koje izlazi iz učionice

Završni rezultati projekta predstavljeni su tijekom svibnja 2026. godine u Osnovnoj školi „Vladimir Nazor“ i Gimnaziji A. G. Matoša. Učenici su javnosti predstavili slikovnicu i film te tako postali aktivni sudionici očuvanja kulture sjećanja u svojoj zajednici.

Posebno su vrijedne bile reakcije učenika koji su tijekom refleksija isticali da su prvi put istinski razumjeli ljudsku dimenziju Holokausta.

Mnogi su naglašavali kako ih je upravo Bjankina priča potaknula na razmišljanje o važnosti solidarnosti, pomoći drugima i zaštite ljudskih prava.

Promocija slikovnice i filma u Gimnaziji A. G. Matoša Đakovo

Promocija slikovnice i filma u OŠ „Vladimir Nazor“ Đakovo

Poučavanje o prošlosti za odgovorniju budućnost

Projekt Bjankina priča – sjećanje koje nas uči pokazao je koliko osobne priče mogu biti snažan alat u nastavi povijesti. Kroz istraživanje, kreativno izražavanje, rad s povijesnim izvorima i javno predstavljanje rezultata učenici su razvijali povijesna znanja, ali i empatiju, odgovornost te svijest o važnosti zaštite ljudskog dostojanstva.

U vremenu kada je sve manje živih svjedoka Holokausta, ovakvi projekti postaju važan način očuvanja sjećanja i prijenosa iskustava novim generacijama.

Oni učenicima omogućuju da prošlost ne promatraju kao skup činjenica koje treba zapamtiti, nego kao iskustvo iz kojeg mogu učiti kako bi postali odgovorni i aktivni građani suvremenog društva.

Jer upravo je to jedna od najvažnijih zadaća nastave povijesti – pomoći učenicima razumjeti prošlost kako bi odgovornije oblikovali budućnost.

Sudionici projekta Bjankina priča – sjećanje koje nas uči iz Osnovne škole „Vladimir Nazor“ i Gimnazije A. G. Matoša Đakovo

Literatura:

Domaš, J. (2015). Glasovi, sjećanja, život: Prilog istraživanju povijesti židovskih obitelji. Zagreb: Židovska vjerska zajednica Bet Israel.

Grbešić, G. i Šola, P. (2024). Židovski sabirni logori u Đakovu i Tenji. Đakovo: Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu.

Mi smo preživeli... 4: Jevreji o Holokaustu. (2001). Beograd: Jevrejski istorijski muzej i Savez jevrejskih opština Jugoslavije.

Međunarodni savez za sjećanje na holokaust (IHRA). (2020). Preporuke za podučavanje i učenje o holokaustu. Zagreb: Agencija za odgoj i obrazovanje.

Tauber, E. (2014). Holokaust u Bosni i Hercegovini. Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu.